U seriji intervjua pod nazivom Neispričane priče odlučila sam da ugostim nekoliko uspješnih žena koje su unatrag nekoliko godina postale primjer mogućeg i da nam ispričaju svoj put do uspjeha. Cilj mi je da demistificiramo i ne glorificiramo taj uspjeh i da vidimo što je dovelo sve ove žene do “uspjeha preko noći.”
Moja gošća je Petra Ružman-Puntarić. Ona je meni sinonim za dosljednost. Od trenutka kada je otvorila profil pa do danas, količina objava, kvaliteta objava, energija iz koje dolazi, način na koji se povezuje sa svojom zajednicom je zadivljujuć i primjer dobre prakse.
I rezultati su u skladu sa time i poželjala sam da Petra ispriča tko je ona danas i gdje je poslovno i privatno. A onda da malo uđemo u vremeplov, otputujemo par godina unatrag da vidimo od čega je krenula.
Petra Ružman-Puntarić: Ja sam Petra Ružman-Puntarić, naći ćete me češće bez prvog prezimena, znači PP, Petra Puntarić. Ja sam brand stručnjak i coach. Sad bi se neki mogli pitati kakve to veze ima jedno s drugim, ali zapravo kroz priču ćemo doći i do te teme. Svi smo multidimenzionalni pa je važan taj segment mog poslovanja. Ja danas pomažem poduzetnicama da se uz pomoć snage brenda pozicioniraju online. Znači da u online svijetu ne budu samo biznis ili ne nude samo uslugu nego da izaberu biti brand. Moj radni dan i to što ja danas jesam i to što ja danas živim je 100% poduzetništvo i kreiranje vlastitog vremena, vlastitog života i utjelovljenje slobode koju svi poduzetnici žive.
Sloboda u poduzetništvu: lekcije iz Kanade
Sara Peranić: Super mi je ovo kako si rekla 100% poduzetništvo, jer poduzetništvo je toliko više od onog što radiš. To je način na koji živiš, način na koji se odnosiš prema sebi, prema životu, prema apsolutno svemu, tako da mi je dostao sjelo ovo 100% poduzetništvo. Razlog zašto sam tebe prvo odlučila pozvati je što je trenutno u tijeku tvoj launch koji apsolutno rasturaš.
Od načina prezentiranja, od tojih vizuala, od kvalitete cijelog tog lansiranja, tako da hoću podržat ovu priču i ovako pojavljivanje. Ti si tek krajem godine dala otkaz i kad pogledam da je to prije ni godinu dana, to mi je potpuno ludilo. Upravo zato što smo dulje period radile zajedno znam neke tvoje priče i iskustva iz prošlosti koja su bildala i tvoj kapacitet, tvoj mišić strpljenja, tvoju dosljednost, tvoju hrabrost, tako da bih voljela da podijeliš s nama od čega, kako i kada si ti krenula putem slobode, putem traženja nešto više od sebe i od života.
Petra Puntarić: Nešto malo manje od godinu dana sam ja u 100% poduzetništvu, znači dala sam prije 9 mjeseci otkaz, a moja priča o traženju slobode i onoga što me ispunjava je mic po mic, kao da skupljaš mrvice po putu, se skupljala već negdje nakon završetka fakulteta. Ja sam vrlo nekonvencionalnim školovanjem, bismo rekli, došla do ove pozicije na kojoj sad jesam u životu. I naravno da se te sve to gradi i sve to zbirni učinak čini ovo što danas radim.
Ja sam završila Akademiju likovnih umjetnosti. Uvijek sam bila kreativac i esteta i pomalo sanjar. Jako me privukao grafički dizajn, pa sam se doškolovala. I zaposlala sam se na vrh vrhova radnom mjestu. kao grafički dizajner u kreativnoj agenciji. Znači to je bilo ono nešto što… Ostvarenje sna. Wow. I to odmah po završetku školovanja. Tad je bila ona prva recesija i nije se baš lako nalazio ono uopće oglasa za posao. Ja sam posao dobila. Nekoliko godina sam radila u kreativnoj agenciji i nekako to je ono što se možda dogodi svima nama koji sanjamo tu neku slobodu ili tražimo nekakav možda i nekonvencionalan drugačiji život.
Dogodilo mi se da u tom sustavu ja nisam bila ispunjena. Imala sam sve one kvačice, znači obrazovanje, super posao u struci, čak dobru plaću. Pogotovo za ono doba, to je ona prva recepcija 2010. sam ja dobila posao. Ja nisam bila sretna. I po svim stavkama sam trebala biti sretna, a nisam bila sretna.
I puno je taj agencijski život oduzimao od mene u nekom trenutku i više nego što je davao. Jednostavno to nije bilo nešto u čemu sam se ja pronalazila. Ja osobno. I umjesto da sam promijenila posao, ja sam ocijelila u Kanadu. Znači ja sam trebala promijeniti kontinent. Ja nisam samo trebala promijeniti posao.
I ono što se dogodilo je to uvijek volim naglašavati taj dio svoje priče da kad dođeš u stranu zemlju, ti nemaš više ništa, nemaš logistiku, ti nemaš osobu koju možeš nazvati daj pogledaj mi ovo ili daj sredi mi ovo ili nazovi onog, znači networking je normalan i logistika obiteljska, prijateljska je normalna, a ti krećeš od gole nule. Jer je…Kanada je jako daleko, znači to nije neka zemlja u Europi opet. Hrvata ima posvuda, bilo ih je i tamo. Ali jednostavno, znači sve je na tebi. Koji je tvoj sljedeći potez?
I tu se krenuo gradit, moje mindset. I tu se dogodila ona prekretnica. Aha, meni nije kriva država. Meni nije kriva recesija. Meni nije kriv posao ili priroda posla. Znači do mene je. I tu je bio switch u glavi. Gle, sad imaš to iskustvo, idemo vidjeti šta možeš napraviti od toga. I onda sam napravila ono što je bilo neočekivano. Ja sam konobarila i bila sam najsretnija na svijetu. Jer mi je baš trebao taj odmak od struke.
Jer sam je tamo potrošila, nekako taj san i taj wow efekt kreativne glave, agencije, dizajnera. Jednostavno sam trebala od toga odmah. Trebala sam fresh start. I tamo se nekako rodilo to, ajmo se vratiti i vidjeti kako ja sad sa drugačijim načinom razmišljanja mogu krenuti ovdje? Šta mogu sa tim, ja nemam logistiku ili ne treba mi, znači dovoljna sam. Sama sam dovoljna. Kako mogu tu napraviti nešto?
Tu se dogodio drugi osobni pad? Moj današnji suprug tadašnji dečko i ja smo se vratili nazad u Hrvatsku i ja sam imala problema sa kralježnicom konstantno, sa donjim dijelom leđa, ali ja danas vjerujem da je veliki razlog tome bila glava.
Opterećenost, stres, nepovjerenje u proces, u život, u sebe, u ono što te može čekati. Sve se akumuliralo u tijelu. Ja sam bila godinu dana u izrazitim bolovima i doslovno nisam mogla hodati. I onda sam završala na operaciji kralježnice i oporavak je užasno, užasno dugo trajao.
Sjećam se da sam ležala na kauću u svom dnevnom boravku. Jedino što sam vidjela kroz prozor je bilo jedno drvo koje tu sad stoji kraj mene. I gledala sam na njemu kako se izmjenjuju godišnje doba. Znači to je bio jedini protok vremena kojeg se ja sjećam. Jer je to…Dio toga sam mi potisnula. Dio toga jednostavno ono… Ne pamtim toliko svjesno. Ali to je ono što se sjećam. Znači proljeće, ljeto, jesen, zima. I to je baš bilo ono što mi je ostalo onako kao… Kao nešto što je sad dobar kontrast za ovo kako ja živim i što ja radim.
Jer valjda kad se susretnaš s tim nekim dijelom vlastitog potonuća, ne bih rekla dna, na neki način poraza, jedina opcija je ići gore. Jedina opcija se popeti.
Sara Peranić: Moram ti reći prvo da sam se toliko naježila kad si rekla za to drvo, zato što vjerujem da je toliko ležanja i nepomičnosti značilo toliko i težine, redefiniranje života i suočavanja sa različitim emocijama i mislima. To drvo je jako dobra metafora za sve šta se događalo.
Znači, vrijeme ide dalje, ja stojim i šta sad. Da li bi rekla da ti je taj period bio onaj u kojem si puno promislila o svom životu i odlučila da kad opet prohodam i kad nastavim sa životom ću drugačije, ili je to već u Kanadi bilo potaknuto, pa je samo bilo potencirano sa ovime?
Petra Puntarić: Ja vjerujem da ti se neke lekcije ponavljaju dok ih ne naučiš. Ta lekcija sa Kanadom je bila početak i naravno, kako se kaže, lako je biti budan na Tibetu. Kad se spustiš dolje, onda je druga stvar.
Dogodile su se neke stvari koje su očito zahtijevale da se ta lekcija ponovi. I taj protok vremena u ležanju i sve što se dogodilo je bilo ono što je usadilo dišpet, tu volju da ideš dalje. Iako to nije bila toliko katastrofalna situacija. Mislim, ljudi prolaze i gore, ali to je bilo nešto što je meni jako obilježalo taj period.
Definitivno se sjećam misli da moram krenut’ drugačije, želim krenut’ drugačije. Ovo nije život, znači nisam po ovo došla. I opet se vratilo na to sve je do tebe. Sjećam se da su mi, kako se počneš povezivati s ljudima koji imaju slične zdravstvene tegobe i sretneš ih na svom putu oporavka, puno njih je reklo nema veze, tek si na početku agonije jer najčešće se takve operacije ponavljaju.
Sjećam se da sam si rekla nema šanse da se dovedem u tu situaciju. I bilo je cijeli život ćeš biti u bolovima, cijeli život ćeš imati kroničnu bol. To su fatalistički mindseti koji se prenose, usađuju se u druge i kao da nema izlaza. Dok ti ne postaneš taj neko ko prekine ciklus. I doslovno da dan danas ja nemam kroničnu bol, ja nisam ponovila operaciju. Znači tu je bila ta lekcija. Ok, hoćeš li zaista drugačije?
Imam sabotirajuće misli i biram se kretati naprijed
Sara Peranić: Jako mi je lijepo kako si povezala fizičku bolest sa stanjem u glavi. Znaš da je to i moje osobno iskustvo gdje se različito manifestiralo na tijelo, neusklađenost sa sobom se zrcalila u stanju bolesti. Ono što me zanima je što je tebi u tom periodu pomagalo da ostaneš u glavi?
Petra Puntarić: Ja mislim da je dosta i do mog karaktera. Ja jesam vrlo tvrdoglava osoba. To je do odgoja do nekih usađenih stvari koje jesam primila od okoline, od roditelja. Ona je jedan dobar dio, ali ja mislim da u tom trenutku ti jednostavno nemaš izbora. Znači imaš ili kretanje prema napred ili ostajanje.
Ono što je mene vuklo napred je ideja koja je i dalje postojala, kako život može izgledati. To je ono što i dan danas mene tjera da budem dosljedna, da idem usprkos svim svojim slabostima koje imam. Nije to što sam postigla slobodu ili dosegla prvi cilj koji sam imala. To ne znači da ja i dalje nemam sabotirajuće misli, i dalje ne vjerujem u neke stvari. Jednostavno biram se kretati s njima.
Sara Peranić: Ležiš u krevetu, gledaš to stablo kako se godišnja doba izmjenjuju i imaš na umu kako život može izgledati. Odakle to? Da li je to bilo maštam o tome? Da li je to bilo gledam tuđe primjere mogućeg, inspiriram se njima. Da li je to bilo ok, točno znam što sam radila drugačije i sad ću to okrenuti, pa će mi život drugačiji zgledati. Odakle ta ideja, jer mi da bismo imali ideju može i bolje i drugačije, moramo od negdje doći. Odakle je tebi dolazila?
Petra Puntarić: Mislim da to nije bilo toliko svjesno, već da je dobar dio toga bila moja vizualizacija života kakvog želim živjeti. Iako ta ideja života tada i ovog kojeg danas živim nisu ni približno slične, ali je opet u energiji jesu. To je moja neka sloboda. Gledala sam primjere mogućeg i gledala sam primjere mogućeg onih ljudi koji za većinu nisu bili mogući. Onih jednoroga, onih ljudi koji koje gledamo i većina misli, ma nije to za mene ili ja nisam predodređena za to.
Uspješne priče nisu rezervirane za jednoroge
Sara Peranić: To je razlog zašto sam ja odlučila snimiti ovaj serijal. Cilj mi je pokazati da svi imamo teške dane, teške životne periode, izazove, probleme. Veliki rezultati i uspjeh nisu rezervirani za te jednoroge. Zato mi je cilj ugositi što više vas i proširiti vaše priče.
Prvo moramo redefinirati šta je uspjeh. Je li uspjeh nekom samo cifra ili uspjeh nekom balans privatnog i poslovnog. Za mene, kada kažem uspjeh, onda mislim da imaš dovoljno novca da si priuštiš ono što želiš, da imaš dovoljno vremena da stigneš sve što je tebi važno, i da vidiš smisao u tome što živiš i kako provodiš vrijeme.
Kad pričam uspješne priče, uspješne žene, važno mi je da znamo o čemu pričamo i da nema ono ako ona bira obitelj onda su manje cifre u pitanju. Jedno ne isključuje drugo i to mi je važno kroz vaše primjere prikazati zato što znam da neki ljudi moj uspjeh i moju priču doživljavaju kao priču jednoroga.
I onda mi je bitno kroz vaše priče pokazati, ali gledaj koliko mojih klijentica živi tu priču. Znači, pogledaj koliko nas je. To nisu priče rezervirane za jednoroge, nego za one ljude koji su spremni, što je vrlo teško i često zahtjevno, nastavi koračat kad apsolutno sve navija i vuče da ostaneš na mjestu na kojem jesi, a tebe doslovno i fizički zaustavilo. Tako da mi to samo govori koliko je otpora bilo, koliko je blokada bilo, koliko su sabateri bili snažni. Ono što me je zaintrigiralo je tvrdoglavost. Na koji ti način to što je možda nekad smatrano manom, kako ti to danas pomaže u izgradnji biznisa?
Petra Puntarić: Ja volim reći da te mane od kojih često volimo pobjeći ili volimo ih negdje sakriti da se ne vide ili da ih mi čak ne doživimo, te mane i baš te nesavršene okolnosti su ono što je izgradilo moj biznis. Znači ja sam svoj biznis i svoju slobodu izgradila na nesavršenim okolnostima i na manama. I danas mogu reći hvala što postoje te nesavršene okolnosti i mane jer u protivnom puno lekcija koje su me čekale, ja ih ne bih na taj način mogla uopće hendlati. Zašto? Kad dijelimo sebe na dobro i loše, ta podjela je polaritetna, a ništa nije skroz plus i ništa nije skroz minus, nego je samo kako biraš.
Sara Peranić: Ja to volim reći da mana postaje vrlina kad znaš kako ju iskoristiti. To je tvoja tvrdoglavost. Ti si svoju tvrdoglavost u biznisu okrenula na dosljednost. Ja ću ustrati u ovome dok ne ostvarim cilj. I onda ideš dalje, otključavaš neke nove nivoe, ali to je točno ta priča. Moja tvrdoglavost je postala ustrajnost u dosljednosti.
Petra Puntarić: Ono što si prije rekla je samo stvar kako biraš gledati na stvari. Da li ćeš birati i gledati jednoroge koji kreiraju biznise slobode ili u slučaju kod mojih klijentica je to oni jednorozi koji slobodno snimaju i pokazuju se na Instagramu i koji su spremni nositi svoj brand. To je da li biraš gledati njih kao jednoroga ili kao primjer mogućeg? Hoćeš li gledati na tu osobu kao da je to rezervirano za tamo neke i da ti to bude isprika ili ćeš izabrati gledati na to ako ona može, mogu i ja.
Era osobnih brendova
Sara Peranić: Kad si se predstavljala i rekla da si brand stručnjak i coach, za mene je to vrlo smisleno zato što mi je potpuno jasno da ja ne mogu graditi osobni brand ako ne poznam sebe, ne mogu ga sustavno graditi. Za mene je to dvoje vrlo, vrlo povezana priča i vrlo mi je smisleno da si povezala i spojila te dvije svoje strasti.
Možda se nekom na prvu to čini da je strogo, poslovno, marketinško, a ovo s druge strane je nekakav osobni razvoj. Poslovni rast, kada ga temeljimo na osobnom razvoju, onda stvarno možemo očekivati velike rezultate. Ukratko nam predstavi na koji je način to kod tebe povezano.
Ako neko ima svoj brand, pa ga zanima di zapinje, kako da shvati, kako je to povezano, da li je nešto stvarno problem sa poslovne strane, u vizualima, u brandiranju, ili je osobna blokada, kako ti tome prilaziš u radu?
Petra Puntarić: Najbolje početi od toga da razvojem, nakon pandemije pogotovo, razvojem online poduzetništva i razvojem online brendova i društvenih mreža kao nekakve platforme, marketinškog alata koji možemo koristiti za rast svojih biznisa, se dogodio jedan veliki skok u promjeni percepcije brenda.
Do tad smo ga promatrali na tradicionalan način, znači ti gledaš reklamu neku ili jumbo plakat, komunikacija je jednosmjerna, neka tvrtka ili neki brend tebi pošalja poruku i onda ti to kao primiš, ali oni nemaju tvoj feedback. Ono što se dogodilo nakon pandemije vratili na recimo 30. i 40. kad je brand bila osoba koja je stajala na štandu u svojoj radnji, osoba koja je nosila taj biznis, vlasnik biznisa koji je komunicirao dvosmjerno. Znači, došao je čovjek koji je htio nešto kupiti i onda je ta osoba savjetovala, pokazivala svoju stručnost i na taj način gradila ugled.
U dobu smo kad smo se ponovno vratile u eru brendova. I to je era osobnih brendova, znači personal brand. I sad je to jedan novi level shvaćanja toga ko sam ja kao vlasnik biznisa ili tko sam ja kao brand. Jer osobni brendovi i njihova moć leži upravo u toj osobi. Ti si brend. Na društvenim mrežama ne postoji ja imam proizvod pa evo moj proizvod, a ja sam tamo negdje u pozadini. Ne. Ti moraš biti ta osoba koja nosi brend. Ako nemaš osobni brend onda imaš brend koji je osobni.
Tu nastupa taj jedan novi segment samoprezentacije, samopromocije i uopće svijesti o sebi kao o nekom brandu. Gdje coaching ima svoju svrhu. Ne samo da ne možeš biti brand ako ne pozneš sebe, nego ne možeš poznavati ciljnu skupinu. Ne možeš na pravi način razgovarati s njima. Ne razumiješ što se događa u tebi dok prezentiraš sebe na društvenim mrežama. Jer se isto tako javlja novi segment prezentacije gdje smo jako izloženi javnoj kritici. I ako se ne znaš nositi s njom ili prezentirati sebe da sebe zaštitiš od toga ili da prihvatiš to kao sastavni dio i da to ništa ne znači o tvojoj vrijednosti, tu razgovaramo o vodstvu.
Osobni brendovi da bi se pozicionirali na pravi način, prvo moraju krenuti od onog tko sam ja, zašto mi se događaju neki procesi. I onda osoba koja podržava tebe, koja gradiš taj brand na društvenim mrežama, zapravo savršeni miks toga je kad si brand stručnjak i coach. I to je ono što je meni pomoglo da ja svojim klijenticama pomažem bolje.
Sara Peranić: Super mi je kako si ovo ukratko opisala, iako bi tu sad mogli ići u širinu. Tu čak vidim poveznicu između onog što ti i ja radimo. Ja vjerujem da koliko dobro poznaješ sebe, toliko dobro možeš razumjeti drugu osobu. A razumijevanje druge osobe je temelj prepoznavanja i komuniciranja potreba svoje ciljne grupe.
Ja ne mogu tebi komunicirati nešto, a to je nužno za prodaju, ako ne razumijem što ti trebaš. A kako da razumijem što ti trebaš ako ne znam ni sebe prepoznat, svoje potrebe, svoju priču. Meni je vrlo, vrlo smisljeno, ali mi se čini da i za potpunog nekog laika si ovo objasnila da može nekako razumjeti zašto je to važno i na koji je način spojeno. A još nekako povrh svega, zaista mislim da kada spojimo neke svoje dvije strasti, kao što si ti spojila, da je onda to zaista put do velikog uspjeha i ono nešto što će te izdvojiti od svih drugih. Od drugih, ne znam, marketing stručnjaka, brand stručnjaka itd. A opet da bi to spojila, morala si upoznat sebe. Tako da je to jedan, ja bih rekla, pozitivni, začarani grupa.
Postoji li nešto što misliš da je važno na putu izgradnje tvojeg uspjeha i tvoje sloboda što može pomoći nekom drugom, a da te nisam pitala?
Petra Puntarić: Prije nego što se dogodio taj veliki boom, prije nego što sam ja ponudila ovo što danas radim, ja sam bila na jednom low pointu u razvitku toga kad sam mislila doslovno odustati. I kad sam mislila ovo nije za mene, ovo je preteško, sve sam napravila šta još ima.
To je pitanje koje mi se konstantno pojavljivalo. I onda je moj Miha, moj muž, rekao sigurno ima nešto što nisi probala. I onda sam ja rekla nema, ljuta sam bila na njega. Kako mi možeš reći, znam da sam sve probala. Kako? Šta nisam probala? Doslovno je bio bijes. Ali ti pitanje ostane u glavi i znam da sam jedinu stvar koju sam mu rekla, nisam probala da se pustim.
Nisam probala biti u apsolutnoj lakoći da li će uspjeti, da li neće uspjeti, šta će neko reći, šta si neko mislio tome, kad sam snimala taj reel. I tu je nastupilo ono što ja danas tupim svojim klijenticama, to danas zovemo brand energijom jer nema boljeg naziva. Po cijenu toga da nisam za sve i okej sam s tim. Okej sam biti nepopularna jednom dijelu. Okej sam da me svi ne vole. I to mi je zapravo danas značajka ti jesi brand onda kada si spremna biti nepopularna jednom dijelu. I kad nisi za mase.
Sara Peranić: Slažim se, ako ću biti dobra u tom što radim, onda moram izraziti stav. A ako izrazim stav, neminovno se nekom neću svidjeti. Ako prihvaćaš sebe u potpunosti, onda više nisi ovisan od tome da pripadaš svima drugima i da se svima drugima svidiš. I to je sloboda. Kada pričamo o poduzetničkoj slobodi, onda ne pričamo samo o ciframa na računu, o tome da sama biraš odakle radiš, pričamo i o ovom da ti možeš biti ti, pojavljivati se autentično, izražavati svoj stav i svoje mišljenje, bez da te unutarnji kritičar ždere i ne da ti da spavaš. To je umna sloboda o kojoj se sada trudimo više pričati jer mi se čini da smo negdje na putu do poduzetničke slobode zaboravili tu ključnu.
Iako imaš novaca, iako imaš vremena i možeš raditi od bilo kuda u svijetu, a nemaš unutarnji mir, onda za mene i za moju definiciju slobode ti nisi slobodan.
Koji dio tvojeg poslovanja danas je Kanada? Odnosno što je to što te tamo usmjerilo, donijelo ti neku novu energiju, novi način na koji ti danas pristupaš poslovanju i da znaš da to što danas radiš i kako radiš ne bi bilo tako da nisi bila u Kanadi, iako si tamo konobarila, nisi radila unutar struke.
Petra Puntarić: Kanada je meni dala dozu širine u pogledu onog što je moguće. Jer kad sam tamo konobarila, bilo je opet i boljih perioda i loših perioda. Postojao je jedan rush hour, gužva u danu kad bi svi poslovni ljudi iz poslovnih zgrada oko tog kafića gdje sam ja radila izašli na gablec ili na kavu. I gledala sam žene koje su hodale u lijepim kostimićima, imale su neke prstene, sav neki vibe oko njih, energija. One su sebi došle po kavu, donijele su onaj to go cup. I doslovno se sjećam kad sam si razmišljala ajme ja ću tako jednog dana.
Ne kad ću ja tako ili ajme meni ja neću tako nikad. Nego ja ću ovako jednog dana i mislim da u mom poslovanju danas je to jako nesvjesno. Znači to ne radiš na svjesnoj razini. Aha, sad je ovaj dio ovog poslovanja imaveze s Kanadom.
Mislim da svako malo osvještavam da ja danas živim to. To je ono što se ne bi dogodilo da se ja nisam pustila, da ja nisam preuzala tu energiju, da nisam sebe pozicionirala i na sebe počela gledat kao taj brand koji može to.
Sara Peranić: Ovo me podsjetilo na jednu moju uspomenu iz Kolorada, dok sam išla sa jednog posla na drugi, prolazila sam po jednom šumarku jer je to bila kratica. Tad sam jurila jer su mene bile od do, pošto sam kombinirala tri posla u danu, i sjećam se da sam vidjela žene u sportskoj lijepoj odjeći trče, hodaju, imaju slušalice, neke vode sastanke, odnosno razgovor, druge slušaju podcast, muziku. Ja jurim s posla na posao i razmišljam si da li ti je to primjer frustracije ili inspiracije?
Za mene je to bila inspiracija u smislu pogledaj koja je sloboda da ti možeš stastanak održavati šećući šumom ili da ti možeš jutro provesti na način da prvo istrčiš i da posložiš svoju glavu i da onda kreneš u svoj dan. I doslovno je danas to nešto što živim i čega se rado sjetim jer znam da me to iskustvo koje je bilo usputno i prolazno obogatilo i pokazalo mi da i ovo postoji i ovo možeš.
Nekad ne znaš šta želiš dok ne znaš šta postoji. Uopće ti nije u glavi da postoji. Možda bi i željela kad bi znala da postoji, ali nisam ni znala da postoji.
Nadam se da ćeš nekog inspirirati da traži više i da ne odustane, da istražuje tko je kao osoba i kao brand. Da u konačnici otkrije svoju slobodu. Jer nije poduzetnička sloboda nešto univerzalno gdje svi dođemo, nego je istraživanje sebe.