Skip to main content

Planiranje vremena jedna je od najtraženijih tema. Sve nas zanima kako pronaći više vremena, kako se bolje organizirati i kako planirati vrijeme tako da ga imamo dovoljno za sve što želimo u danu.

U ovoj ćeš epizodi čuti kako planirati godinu, kako analizirati period iza nas i napraviti najbolji mogući plan za period ispred nas.

Planneri i rokovnici nisu dovoljni ako ne radimo na uvjerenjima.

 

Transkript podcasta

Pozdrav i dobrodošla!

U današnjoj epizodi radit ćemo presjek godine, odnosno radit ćemo analizu prvog kvartala 2022. Vrijeme snimanja i objavljivanja ove podcast epizode je kraj trećeg mjeseca. A razlog zbog kojeg već sada, iako ti se može čini da je tek početak godine, zašto to sada radimo je zato što je upravo sada pravo vrijeme da si ponovno postavimo pitanja: ”koji su moji ciljevi za 2022?”, ”što ja želim?”, ”što mi je ove godine prioritet i na čemu radim?”

Ono što smatram da je problem kod većine ljudi je što si ova pitanja postavljaju na kraju godine i na početku godine. Zašto to smatram pogrešnim, zato što na kraju godine, kao prvo, uglavnom je kasno, sada smo već negdje i umorni, i u blagdanskom raspoloženju, i čeka nas kupovina poklona i ko znaš što još, i nekako je kasno za ostvariti sve što smo si postavili za tu godinu. A s druge strane, ako to radimo samo i isključivo na početku godine, opet je apsolutno nemoguće očekivati da ćemo ostvariti sve ono što želimo, upravo zato što je godinu dana dugačak i samim time nepredvidljiv vremenski period, i zato je potrebno stalno iznova se nekako vraćati toj svojoj željenoj viziji godine i sukladno svom osjećaju i novim okolnostima koje su se pojavile u našem životu, revidirati taj svoj plan.

Razlog zbog kojeg snimam ovu epizodu je nedavni susret s jednom mladom djevojkom iz meni srodne struke i u neformalnom razgovoru s njom čula sam jednu rečenicu koja me zaista zaprepastila, a to je bio njen odgovor na moje pitanje – kako joj je raditi u struci. Ono što je ona odgovorila je bilo nešto u smislu: ”Pa kako bih ti rekla, nisam sigurna da li svi ti moji odlasci na posao i sve što radim i što ulažem će ikada uroditi plodom. Znaš ono, kad sebi postavljaš pitanje da li će ikada išta što napraviš za svog životnog vijeka napraviti bilo kakvu promjenu i donijeti bilo koju svrhu.”

Ono zašto me njen odgovor zaprepastio, nije bio zbog onoga što sam čula, zato što sam nažalost od ljudi koji rade u sustavu vrlo često čula nešto slično tome, već ono što me zaprepastilo je bio ton ove djevojke, koja se na neki način pomirila sa ovom situacijom. Dakle način na koji je ona o ovome pričala je bio doslovno način koji mi govori ”to je tako, ja tu ne mogu ništa” i nekako me cijela ova situacija podsjetila na sve one ljude koji se u svakodnevici mire sa situacijom kakva je i koji nikada ne zastanu i ne revidiraju nekako i svoje očekivanje i svoje želje i svoje planove, već na neki način žive iz dana u dan bez da se taj dan mijenja. I ja nekad volim reći da kao da se samo brojevi na kalendaru mjenjaju, odnosno godine se mjenjaju ali svakodnevica ostaje nepromjenjena.

Kada sam razmišljala što sve želim reći u ovoj epizodi, onda sam se sjetila prvo one poslovice koja kaže da se ne možemo stalno ponašati isto,  a očekivati drugačiji rezultat, ali ono što ja smatram još većim problemom je to mirenje sa situacijom kada mi više niti ne očekujemo drugačiji ishod i ja takvu vrstu mirenja smatram polaganim umiranjem. Jer vrlo je velika razlika između toga da prihvaćamo okolnosti kakve jesu i u skladu sa njima radimo najbolje što možemo i s druge strane mirenje sa situacijom očekujući da zapravo što god mi napravili neće imati smisla. Jer u takvoj poziciji, iz takvog očekivanja mi zapravo koračamo polagano ali sigurno prema jednom beznađu. E da nam se ne bi događalo takvo nešto na jednom dnevnom a onda i godišnjem nivou i da bi smo konstantno živjeli jedan novi život, a ne iznova svakodnevno ponavljali jedan te isti dan, pripremila sam za vas nekoliko pitanja koja bih voljela da si postavite po mogućnosti u prvom kvartalu godine ali ako je kasnije slušate ovaj podcast onda zapravo je upravo taj trenutak najbolji da stanete i promislite napraviti analizu gdje sam ja u odnosu na svoje ciljeve za ovu godinu i što je idući korak koji po tom pitanju planiram napraviti.

Prvo pitanje je: ”Gdje pristajem na dobro odričući se najboljeg?”. Postoji jedna poslovica koju jako volim, a koja kaže da je dobro neprijatelj najboljem. Što to znači? To znači da svaki onaj put kada pristaneš na nešto što znaš da nije najbolje, što znaš da nije 100% ono što želiš, što osjećaš da nije potpuno istinito i tvoje, u tom trenutku se odričeš upravo toga što je najbolje za tebe. E sad zašto mi to radimo, odnosno zašto pristajemo na nešto prosječno ili na nešto dobro, ili na nešto zašto znamo da nije u potpunosti ono što ispunjava sve naše potrebe i želje? To uglavnom radimo iz straha i u 99% slučajeva to radimo neosvješteno. Najpoznatiji primjer je pristajanje na partnerski odnos u kojem nisu sve naše potrebe zadovoljene, ali se bojimo da ćemo ostati sami pa onda radije ostajemo u nekvalitetnoj vezi, nego da preuzmemo taj rizik, da izađemo iz tog odnosa i da samim time se oslobodimo i napravimo prostora za onaj kvalitetan odnos kakvog priželjkujemo. Dakle, postaviti si pitanje ”gdje ja to lažem sebe, gdje ja uskraćujem sebe za ono što želim, zato što se bojim da je to možda nemoguće, da to možda ne zaslužujem, da nema šanse da mi se tako poslože zvijezde, da si ostvarim upravo to što želim?”

Ono što ti želim reći ovom trenutku je da ja zaista ne vjerujem u slaganje zvijezdi ili u sudbinu, nego vjerujem da je sudbina ono što mi kreiramo za sebe. Mislim da si čovjek previše puta zapravo objašnjava neke posljedice svojih odluka sa sudbinom zato što mu je lakše vjerovati da se radi o sudbini nego da se radi o pitanju osobne odgovornosti i osobnih odluka.

Pozivam te da prođeš kroz glavna područja svog života i prioritete koje imaš i da provjeriš koliko si zadovoljna u svakom od tih područja. Bilo da razmišljaš o odnosu sa sobom, o odnosu sa obitelji, sa prijateljima, sa kolegama, o poslovnom aspektu svog života, o zdravlju, o partnerskom odnosu, o bilo kojem području. Provjeri gdje bi to voljela da imaš nešto bolje ali s druge strane nisi spremna napustiti nešto loše da bi dugoročno izgradila bolje.

To je bilo prvo pitanje, a drugo pitanje glasi: ”Kako donosim odluke?”. E sad što ovo pitanje znači? Znači da je vrijeme da se zaustaviš i proučiš proces donošenja odluka zato što ćeš upravo u njemu otkriti taj jedan neosvješteni obrazac zbog kojeg konstantno nekako se vrtiš u istom krugu, odnosno konstantno donosiš iste izbore, živiš iste navike, istu svakodnevicu i samim time onda kreiraš i jednake rezultate, odnosno rezultate koji se gotovo po ničemu ne razlikuju od onih koje si živjela jučer, prekjučer ili prošle godine. Poanta osobnog razvoja je zapravo širenje tog spektra svojih izbora. Dakle, da ne donosim uvijek iste odluke već da si proširim tu paletu izbora koje znam da imam i da u konkretnoj situaciji s obzirom na okolnosti, na osjećaj, na ono što u tom trenutku procjenim da je meni bitno, donesem odluku u skladu sa svim ovim čimnjenicima koje sam sada nabrojila. Što time postižemo? Time zapravo napuštamo taj obrazac automatskog odlučivanja – kad me neko pita: ”E hoćeš na kavu? – Da” ”E hoćeš mi pomoći? – Da” Uvijek te neke neosvještene odluke a bez zapravo pogledamo iz jednog šire kuta, iz jedne šire perspektive što je to što u ovom konkretnom trenutku želim i odabirem.

Ono po čemu se osoba koja radi na sebi i koja ne radi na sebi razlikuju je upravo širina tog spektra odluka koje donosimo na svakodnevnom nivou. Kada bismo ovaj primjer sada pogledali iz perspektive svakodnevnog ručka ili namirnica, onda bismo rekli da su te odluke namirnice koje imamo u svoj kuhinji, a obrazac iz kojeg donosimo odluke je onaj ručak kojeg svakodnevno jedemo. E sad poanta osobnog razvoja je upravo to da ne jedeš svaki dan isti ručak, nego da kao prvo, otvoriš sve ladice u svoj kuhinji i provjeriš koje još namirnice nove imaš, da možeš da odeš u trgovenu i kupiš neku namirnicu za koju jučer nisi ni ti znala da postoji i u skladu sa time svakodnevno donosiš izbore što ti se danas jede, koliko si gladna, da li imaš potrebu za nečim masnim ili više proteinskim, da li ti trebaju uglikohidrati ili ne i u skladu sa time donosiš odluku što će danas biti za ručak. Koliko god ti se ovo može da u ovom trenutku dok to slušaš, čini banalnim i poznatim, pokušaj barem u naredna 24 sata koju god odluku da doneseš a da si ju svjesno donijela, zavustaviti se na trenutak i usmjeriti na proces donošanja te odluke. Da li sam ovaj izbor donijela, zato što sam išla linijom manjeg otpora, da li sam ovo donijela razmišljajući o tome kako se ja osjećam ili što bi trebalo napraviti sada, što se od mene očekuje, jesam li bila više usmjerena na to koje su moje potrebe ili koje su potrebe drugih ljudi, jesam li više bila odgovorna prema sebi ili sam zapravo prelazila tuđe granice i razmišljala o tome koja je moja odgovornost za njih i prema njima? I ako se samo na temelju jedne odluke zavustaviš i odgovoriš na ova pitanja, primjeti ćeš koji je to obrazac u tvom životu po kojem uglavnom živiš. I to možeš napraviti i na nekom najbanalnijem primjeru.

Ajmo reći da radiš u nekom kolektivu i da te kolegica pita da li ćeš provesti pauzu s njom na određeni način i da ti automatski odgovoriš- ”da, da može!” Zavustavi se na trenutak i promisli zašto sam sad rekla da da može? Jesam li razmišljala da se meni zaista želi i hoće na taj način provesti pauzu? Jesam li se plašila da ako kažem ne , da će me ona na neki način odbaciti? Jesam li bila tu vođena potrebom za pripadanjem? Jesam li se bojala da će ona nekom drugom pričati kako sam ja bezobrazna, da ću ispatiti drska? Jesam li se više vodila time što njoj treba ili što meni treba? Samo na jednom laganom primjeru možeš primijetiti čitav obrazac koji te vodi i onda tu ne završava proces nego tek počinje, a to znači da onda u skladu sa time doneseš odluku što je to što dalje želiš raditi na sebi. Dakle, koja je to neka potreba koju imaš i na koji ćeš ju način zadovoljiti.

Treće pitanje koje će ti pomoći da napraviš presjek ovog prvog kvartala u godini je da si postaviš pitanje: ”Gdje sam danas u odnosu na ciljeve koje sam imala prvi prvoga?” To je isto jedno pitanje koje se na prvu može činiti banalnim sve dok ne sjednemo sa papirom i olovkom i ne provjerimo gdje smo zaista, odnosno dok ne krenemo odgovarati. Budući da sama radim ovaj proces već nekoliko godina, sigurna sam da ako kvalitetno napraviš ovu analizu, da ćeš primijetiti da su se neke stvari odvile puno brže nego što si planirala odnosno da si neke ciljeve ostvarila i puno prije nego što si se nadala. S druge strane, da neke stvari idu puno sporije i treća stvar da su se neke okolnosti odvile potpuno suprotno od onoga što si planirala. Ono što je važno i zbog čega ovo radimo sada u ovom trenutku godine je upravo zato što je potrebno da u skladu sa tim novonastalim okolnostima i sa tvojim subjektivnim osjećajem što je to što mi sada treba, kako se sada osjećam, da napraviš jedan novi plan za naredni period godine. To ne mora biti do kraja godine, to može biti za naredna tri mjeseca i da onda nakon ta tri mjeseca opet zastaneš i napraviš jednu kvalitetnu analizu. Ono zašto većina ljudi ne radi ovo je zato što, kao prvo, odmahnemo rukom i kažemo ”ma znam, to mi je poznato prebasic je vježba, prejednostavno je, nema šanse da nosi rezultate.” A drugo, nije lako susresti se sa sobom u trenutku u kojem pogledamo svoju listu ciljeva, koje neke planove koje smo imali na početku godine i suočimo se sa time da nismo bili dosljedni u onome što smo htjeli ili što smo si postavili i da zapravo nismo možda napravili još ništa od onoga što smo poželjeli i što smo isplanirali.

Ukoliko se nađeš u tom dijelu onda je važno da si postaviš jedno dodatno pitanje, a to je: ”Koliko sam ja povezana sa ovim svojim željama?” Jer ako ti je zaista stalo do tih ciljeva koje si stavila na popis, onda si sigurno do sada već nešto po tom pitanju napravila. A ako nisi, onda je vrijeme da postaviš sebi pitanje: ”čije su ovo želje? Da li su ovo želje moje obitelji, mojih roditelja, mojih odgajatelja, da li su ovo želje i očekivanja mog šefa, mog poslovnog okruženja, struke u kojoj jesam?” I da sukladno tome provjerimo čiji život ja živim i čiji život ja želim živjeti. I opet, kao što sam rekla, u skladu sa time onda donesemo neke izbore. Da li ću krenuti na terapiju, da li ću krenuti sa nekim online programom, da li ću se okružiti nekom podržavajućom zajednicom.

U kojem god smjeru da krenemo važno je da osvijestimo tu potrebu da napravimo neku promjenu, neki korak ako želimo do kraja godine biti ponosni na ono što smo napravili, a ne dočekati doček nove godine zapravo znajući da neće ni po čemu biti drugačije od prethodne ove ili bilo koje druge.

Nadam se da će ti ovaj kratki presjek i analiza godine biti od koristi i da ćeš zaista napraviti vježbice koje sam pripremila.

Ostavi komentar