Osobna analiza kvartala radi se već krajem trećeg mjeseca.
Razlog zbog kojeg analizu radimo već sada, iako ti se može čini da je tek početak godine, jer je upravo sada pravo vrijeme da si ponovno postavimo pitanja:
- koji su moji ciljevi za ovu godinu
- što ja želim
- što mi je ove godine prioritet i na čemu radim?’
Problem kod većine ljudi je što si ova pitanja postavljaju na kraju i na početku godine.
Zašto to smatram pogrešnim? Na kraju godine je kasno, već smo umorni i u blagdanskom raspoloženju, i kasno za ostvariti sve što smo si postavili za tu godinu.
Ako to radimo isključivo na početku godine, nemoguće je očekivati da ćemo ostvariti sve ono što želimo, zato što je godina dana dugačak i nepredvidljiv period, potrebno je iznova se vraćati toj svojoj željenoj viziji godine i sukladno svom osjećaju i novim okolnostima koje su se pojavile u našem životu, revidirati taj svoj plan.
Što nam se dogodi kada ne radimo osobnu analizu kvartala
Nedavno sam imala susret s jednom mladom djevojkom iz meni srodne struke i u neformalnom razgovoru s njom čula sam rečenicu koja me zaprepastila, a to je bio njen odgovor na moje pitanje kako joj je raditi u struci.
Odgovorila je bilo nešto u smislu: ”Pa kako bi ti rekla, nisam sigurna da li svi ti moji odlasci na posao i sve što radim i što ulažem će ikada uroditi plodom. Znaš ono, kad sebi postavljaš pitanje da li će ikada išta što napraviš za svog životnog vijeka napraviti bilo kakvu promjenu i donijeti bilo koju svrhu.”
Ono zašto me njen odgovor zaprepastio, nije bio zbog onoga što sam čula, zato što sam nažalost od ljudi koji rade u sustavu vrlo često čula nešto slično tome. Zaprepastio me ton ove djevojke, koja se na neki način pomirila sa ovom situacijom.
Način na koji je ona o ovome pričala je bio doslovno način koji mi govori ”to je tako, ja tu ne mogu ništa” i ova situacija me podsjetila na sve one ljude koji se u svakodnevici mire sa situacijom i koji nikada ne zastanu i ne revidiraju svoje očekivanje, svoje želje i planove.
Žive iz dana u dan bez da se taj dan mijenja.
Brojevi na kalendaru se mijenjaju, godine se mijenjaju ali svakodnevica ostaje nepromijenjena.
Ono što ja smatram problemom je mirenje sa situacijom kada mi više ne očekujemo drugačiji ishod i ja takvu vrstu mirenja smatram polaganim umiranjem. Velika je razlika između toga da prihvaćamo okolnosti kakve jesu i u skladu sa njima radimo najbolje što možemo i s druge strane mirenje sa situacijom očekujući da zapravo štogod mi napravili neće imati smisla.
Iz takvog očekivanja mi koračamo polagano ali sigurno prema beznađu.
Da nam se ne bi događalo takvo nešto i da bismo živjeli novi život, a ne iznova svakodnevno ponavljali jedan te isti dan, pripremila sam za vas nekoliko pitanja koja bih voljela da si postavite po mogućnosti u prvom kvartalu godine, ali i kasnije ako ste tek sada otkrili ovaj tekst.
Analiza vam treba reći gdje sam ja u odnosu na svoje ciljeve za ovu godinu i što je idući korak koji po tom pitanju planiram napraviti.
- Gdje pristajem na dobro odričući se najboljeg?
Postoji jedna poslovica koju jako volim a koja kaže da je dobro neprijatelj najboljem. Što to znači?
To znači da svaki onaj put kada pristaneš na nešto što znaš da nije najbolje, što znaš da nije 100% ono što želiš, što osjećaš da nije potpuno istinito i tvoje, u tom trenutku se odričeš upravo toga što je najbolje za tebe.
Zašto pristajemo na nešto prosječno ili na nešto što ne ispunjava sve naše potrebe i želje?
To uglavnom radimo iz straha i u 99% slučajeva to radimo neosviješteno.
Najpoznatiji primjer je pristajanje na partnerski odnos u kojem nisu sve naše potrebe zadovoljene, ali se bojimo da ćemo ostati sami pa onda radije ostajemo u nekvalitetnoj vezi, nego da preuzmemo taj rizik da izađemo iz tog odnosa i da se oslobodimo i napravimo prostora za onaj kvalitetan odnos kakvog priželjkujemo. Postavite si pitanje ”gdje ja to lažem sebe, gdje ja uskraćujem sebe za ono što želim, zato što se bojim da je to možda nemoguće, da to možda ne zaslužujem, da nema šanse da mi se tako poslože zvijezde, da si ostvarim upravo to što želim?” Ono što ti želim reći ovom trenutku je da ja zaista ne vjerujem u slaganje zvijezda ili u sudbinu, nego vjerujem da je sudbina ono što mi kreiramo za sebe.
Mislim da si čovjek previše puta zapravo objašnjava posljedice svojih odluka sa sudbinom zato što mu je lakše vjerovati da se radi o sudbini nego da se radi o pitanju osobne odgovornosti i osobnih odluka.
Pozivam te da prođeš kroz glavna područja svog života i prioritete koje imaš i da provjeriš koliko si zadovoljna u svakom od tih područja. Bilo da razmišljaš o:
- odnosu sa sobom,
- odnosu sa obitelji,
- odnosu sa prijateljima,
- sa kolegama,
- o poslovnom aspektu svog života,
- o zdravlju,
- o partnerskom odnosu,
- o bilo kojem području.
Provjeri gdje bi to voljela da imaš nešto bolje, ali s druge strane nisi spremna napustiti nešto loše da bi dugoročno izgradila bolje.
- Kako donosim odluke?
Što ovo pitanje znači?
Znači da je vrijeme da se zaustaviš i proučiš proces donošenja odluka zato što ćeš upravo u njemu otkriti neosvješteni obrazac zbog kojeg se konstantno vrtiš u istom krugu, donosiš iste izbore, živiš iste navike, istu svakodnevicu i time kreiraš i jednake rezultate koji se ne razlikuju od onih koje si živjela jučer, prekjučer ili prošle godine.
Poanta osobnog razvoja je širenje spektra svojih izbora.
Da ne donosim uvijek iste odluke već da si proširim paletu izbora koje znam da imam i da u konkretnoj situaciji s obzirom na okolnosti, na osjećaj, na ono što u tom trenutku procjenim da je meni bitno, donesem odluku u skladu sa svim ovim čimnjenicima koje sam sada nabrojila. Što time postižemo?
Time napuštamo obrazac automatskog odlučivanja.
Kad me netko pita: ”E hoćeš na kavu?- Da” ”E hoćeš mi pomoći?- Da” Uvijek te neke neosvještene odluke, a ne pogledamo iz šireg kuta, iz šire perspektive što je to što u ovom trenutku želim i odabirem.
Ono po čemu se osoba koja radi na sebi i koja ne radi na sebi razlikuju je upravo širina spektra odluka koje donosimo na svakodnevnom nivou. Kada bismo ovaj primjer sada pogledali iz perspektive svakodnevnog ručka ili namirnica, onda bismo rekli da su te odluke namirnice koje imamo u svoj kuhinji, a obrazac iz kojeg donosimo odluke je onaj ručak kojeg svakodnevno jedemo. E sad poanta osobnog razvoja je upravo to da ne jedeš svaki dan isti ručak, nego da, otvoriš sve ladice u svoj kuhinji i provjeriš koje još namirnice nove imaš, da možeš da odeš u trgovenu i kupiš neku namirnicu za koju jučer nisi ni znala da postoji i u skladu sa time svakodnevno donosiš izbore što ti se danas jede, koliko si gladna, da li imaš potrebu za nečim masnim ili više proteinskim, da li ti trebaju uglikohidrati ili ne i u skladu sa time donosiš odluku što će danas biti za ručak. Koliko god ti se ovo može da u ovom trenutku, čini banalnim i poznatim, pokušaj barem u naredna 24 sata koju god odluku da doneseš a da si ju svjesno donijela, zaustaviti se na trenutak i usmjeriti na proces donošanja te odluke.
- da li sam ovaj izbor donijela zato što sam išla linijom manjeg otpora,
- da li sam ovo donijela razmišljajući o tome kako se ja osjećam ili što bi trebalo napraviti sada,
- što se od mene očekuje,
- jesam li bila više usmjerena na to koje su moje potrebe ili koje su potrebe drugih ljudi,
- jesam li više bila odgovorna prema sebi ili sam prelazila tuđe granice i razmišljala o tome koja je moja odgovornost za njih i prema njima?
I ako se samo na temelju jedne odluke zavustaviš i odgovoriš na ova pitanja, primjetit ćeš koji je to obrazac u tvom životu po kojem uglavnom živiš. To možeš napraviti i na nekom najbanalnijem primjeru.
Ajmo reći da radiš u nekom kolektivu i da te kolegica pita da li ćeš provesti pauzu s njom na određeni način i da ti automatski odgovoriš: ”Da, da može!” Zaustavi se na trenutak i promisli zašto sam sad rekla može?
- Jesam li razmišljala da se meni zaista želi i hoće na taj način provesti pauzu?
- Jesam li se plašila da ako kažem ne, da će me ona odbaciti?
- Jesam li bila vođena potrebom za pripadanjem?
- Jesam li se bojala da će ona nekom drugom pričati kako sam ja bezobrazna, da ću ispatiti drska?
- Jesam li se više vodila time što njoj treba ili što meni treba?
Samo na jednom laganom primjeru možeš primijetiti čitav obrazac koji te vodi i onda tu ne završava proces nego tek počinje, a to znači da doneseš odluku što je to što dalje želiš raditi na sebi. Koju potrebu imaš i na koji ćeš ju način zadovoljiti.
- Gdje sam danas u odnosu na ciljeve koje sam imala 1- 1.?’
To je pitanje koje se na prvu može činiti banalnim sve dok ne sjednemo sa papirom i olovkom i ne provjerimo gdje smo i krenemo odgovarati. Budući da sama radim ovaj proces već nekoliko godina, sigurna sam, ako kvalitetno napraviš ovu analizu da ćeš primijetiti da su se neke stvari odvile puno brže nego što si planirala odnosno da si neke ciljeve ostvarila i puno prije nego što si se nadala. S druge strane, da neke stvari idu puno sporije i treća stvar da su se neke okolnosti odvile potpuno suprotno od onoga što si planirala.
Ono što je važno i zbog čega ovo radimo sada u ovom trenutku godine je upravo zato što je potrebno da u skladu s tim novonastalim okolnostima i s tvojim subjektivnim osjećajem što je to što mi sada treba, kako se sada osjećam, da napraviš novi plan za naredni period godine.
To ne mora biti do kraja godine, to može biti za naredna tri mjeseca i da onda nakon ta tri mjeseca opet zastaneš i napraviš kvalitetnu analizu.
Većina ljudi ne radi ovakvu analizu jer kažu ”ma znam, to mi je poznato prejednostavna je vježba, nema šanse da nosi rezultate.” A drugo, nije lako susresti se sa sobom u trenutku u kojem pogledamo svoju listu ciljeva, planove koje smo imali na početku godine i suočimo se s time da nismo bili dosljedni u onome što smo htjeli ili što smo si postavili i da zapravo nismo možda napravili još ništa od onoga što smo poželjeli i isplanirali.
Ukoliko se nađeš u tom dijelu onda je važno da si postaviš jedno dodatno pitanje a to je: ”Koliko sam ja povezana sa ovim svojim željama?” Jer ako ti je zaista stalo do ciljeva koje si stavila na popis, onda si sigurno do sada već nešto po tom pitanju napravila.
A ako nisi, onda je vrijeme da postaviš sebi pitanje: ”čije su ovo želje? Da li su ovo želje moje obitelji, mojih roditelja, mojih odgajatelja, da li su ovo želje i očekivanja mog šefa, mog poslovnog okruženja, struke u kojoj jesam?” I da provjerimo čiji život ja živim i čiji život ja želim živjeti. I opet, kao što sam rekla, u skladu sa time onda donesemo neke izbore.
Da li ću krenuti na terapiju, da li ću krenuti sa nekim online programom, da li ću se okružiti nekom podržavajućom zajednicom. U kojem god smjeru da krenemo važno je da osvijestimo tu potrebu da napravimo promjenu, korak ako želimo do kraja godine biti ponosni na ono što smo napravili, a ne dočekati novu godinu znajući da neće ni po čemu biti drugačije od prethodne ove ili bilo koje druge. Nadam se da će ti ovaj kratki presjek i analiza godine biti od koristi i da ćeš zaista napraviti vježbice koje sam pripremila.
Jedan Komentar