Skip to main content

 

Postoji toliko metoda i alata kojima je svrha da nam uštede vrijeme, a zapravo ljudi nikada nisu percipirali da imaju manje vremena i da su u većoj gužvi.

Taj paradoks koji se današnjem čovjeku događa, ne može biti objašnjen samo lošom organizacijom kako pojedinac za sebe uglavnom smatra, već ono kako ja to razumijem je da imamo pogrešno razumijevanje odnosa prema vremenu koje se počelo generacijski prenositi.

Kako planirati?

Kada se nešto generacijski prenosi, onda imamo veliki rizik da će stvari biti prihvaćene kao takve bez da ih mi provjerimo i testiramo, a tako onda naša mlada generacija uopće ne propituje je li istina da ne možeš imati vremena, je li istina da moderni čovjek stalno juri i stalno je u žurbi ili je to naučeno ponašanje.

Svatko od nas u svom takozvanom spremniku uvjerenja i ideja o svijetu ima zapravo čitav niz stečenih vjerovanja i ponašanja kojima je bio izložen od malena i više ne propitujemo zašto to radimo, zašto je to tako, jeli to tako uopće, nego se ponašamo u skladu sa time.

Ja u svom radu volim propitivati sva uvjerenja i ponašanja. Ideja koja stoji u pozadini cijelog moga rada je upravo to da suvremena žena provjeri i propita apsolutno svaki dio svoje svakodnevice i odnosa sa sobom. Je li to nešto što bi ona danas birala ili je to stečeno, nametnuto i usvojeno onda kada još nije imala osviještenu slobodu izbora.

Svi mi smo rođeni sa nizom nametnutih očekivanja što bi mi u nekoj ulozi trebali raditi, kako živjeti i kako se ponašati.

Kakve sve ovo veze ima sa planiranjem vremena?

Kakve veze imaju planiranje vremena i naša uvjerenja

Ima zato što je promjena odnosa prema vremenu prvenstveno odluka.

Na prvi poglad može nam se činiti da je to vrlo jednostavna odluka.

Naravno da svi želimo promjeniti odnos s vremenom i svi želimo imati više vremena.

Kada god neki društveni fenomen poprimi globalne razmjere, a manjak vremena to definitivno jesto, onda promjena načina života povlači dublje pitanje, a to je pitanje pripadanja.

Jurnjava za obvezama i prenatrpane to-do liste su jedan od načina na koji se moderni čovek povezuje s društvom. Iako toga nismo svjesni na dnevnom nivou.

Iako je našem racionalnom dijelu mozga vrlo jasno da je to pozitivno odstupanje od norme, da je promjena i razlikovanje od većine nešto što je pozitivno. Starom dijelu mozga, onom primitivnom mozgu, je odstupanje ugrožavajuće.

Kada god postoji neki kolektivni problem, kojeg toliko stručnjaka pokušava riješiti to znači da jednostavni trikovi, alati i metode nisu dovoljni.

Potrebno je ući u srž problema, a ne zadržavati se samo na metodologiji na kojoj se uglavnom zadržavamo.

Puno je lakše pričati o tome koji planer je bolji, na koji način je koji planer i rokovnik koncipiran, ali to nisu stvari koje će iskorijeniti problem i promijeniti naš način planiranja i organiziranja vremena.

Ako nisam u žurbi, nisam uspješna

Zašto ja na ovaj način pristupam ovoj temi?

Zato što sam ja bila osoba koja je konstantno jurila, koja je stalno živjela u uvjerenju da nema dovoljno vremena, da neće sve stići, da mora žuriti i ono najgore, da ako ne žurim i ne jurim nisam uspešna. I to je već bilo poprimilo tolike razmjere, da nisam bila u trenutku, ili sam bila u prošlosti, ili sam bila u dalekoj budućnosti i u nekom silnom planiranju iz nekog grča.

U sadašnjim trenutku sam bila vrlo rijetko.

Ako sam ja to uspjela promijeniti i ako danas radim manje nego ikada, a postižem rezultate bolje nego ikada, onda zaista vjerujem da to može svatko.

A ključne dvije stvari koje su mi u tome pomogle i koje ja sada poučavam svoje klientice jesu:

  1. ne možemo i ne trebamo mijenjati vrijeme, već trebamo raditi na promjeni svojih misli i uvjerenja.
  2. kada planiramo, prvo moramo planirati odmor.

Reakcije svih mojih klientica u Poduzetnijoj kada ovo krenu primjenjivati je identična, a to je da im se isprva čini ovo apsolutno krivim, a uskoro čim krenu sa primjenom shvate koliko je to prirodno, ali smo naučili drugačije.

Naučili su nas da se prvo fokusiramo na obveze, a onda na odmor.

To nije nešto što je nama urođeno ponašanje, nego nešto što smo stekli socijalizacijom odnosno odgojem.

Ja u svom radu polazim od uvjerenja da tek onda kada se vratimo svojoj prirodi i uskladimo se s onime što je nama prirodno, tek tada možemo postizati najbolje rezultate.

Zato kada učimo o promjeni odnosa sa vremenom i planiranjem, da osvijestimo i to da kada smo išli u školu, prva stvar koju su nas učili je da moramo prvo napisati zadaću, pa se onda možemo igrati.

Što je tu problem?

Problem se događa kada mi odrastemo i kada više nemamo 4 ili 8 školskih predmeta, nego kada smo odrasli ljudi koji imaju i obveze u kućanstvu, u obitelji, na poslu, a pogotovo ako pričamo o poduzetnicima.

Poduzetnik nema 8 sati radnog vremena, pa da to radno vrijeme na neki način odbroji i postavi granicu kada je dosta, kada je kraj, kada se možeš početi igrati, odnosno odmarati.

Poduzetnik je osoba koja konstantno ima nešto raditi.

To ne znači da mora raditi, ali većina poduzetnika, upravo zato što nema šefa i radnog vremena koji će odrediti tu granicu, sam sebi tu granicu ne zna pronaći. Zašto? Zato što vjeruje da što više radi, to će imati više rezultata.

Zatim krene raditi sa sve manjim postotkom snage i energije, jer se mi trošimo jednako kao i naša baterija na mobitelu, i onda radimo sa 20% energije očekujući 100% rezultata, po mogućnosti 200%.

Budući da su naši rezultati u skladu sa našom energijom, silno smo frustrirani i nezadovoljni jer rezultati nisu onakvi kakve bismo mi htjeli.

I što onda većina zaključi? Moram raditi više.

Niko ne dođe u tom trenutku do zaključka: ”Aha, moram odmoriti.”

Kada dođemo do zaključka: ”Okej, moram predahnut”, vrlo često to već znači da smo ili debelo u burnoutu ili u nekoj bolesti, pa nam je onda fizičko tijelo dalo do znanja: ”Ja više ne mogu. Ja više ovako ovim ritmom ne znam, ne mogu i neću.”

Usporedba koja jako lijepo pokazuje zašto i ja i moje klijentice u programu imamo puno bolje rezultate od kada primjenujemo ovaj princip je primjer profesionalnih sportaša kojima je odmor, odnosno dan kada ne treniraju, sastavni dio njihovog treninga.

Kada ne treniraju njihovi mišići imaju vrijeme za oporavak, i to je jednako važan dio treninga kao i dizanje utega, trčanje, plivanje. Profesionalni sportaši toga su vrlo svjesni, poduzetnici nažalost toga gotovo uvijek nisu svjesni, nego misle da to što više nemaju radno vrijeme znači da moraju raditi nonstop.

To uglavnom rezultira time da kada rade ne rade 100%, kada odmaraju ne odmaraju 100%.

Kako planirati balans produktivnosti i odmora

I sve ovo o čemu ovdje pričam me podsjetilo na jednu uspomenu iz srednje škole kada sam po ljeti konobarila, dakle, sezonski radila, i nikada mi nije bilo jasno zašto toliko poslovnih ljudi kada dođu na odmor konstantno piju alkohol. Zašto kažem da mi je tek sada to jasno?

Zato što da nisam naučila sve ovo što danas znam, a to je upravljanje vremenom i principi planiranja u skladu sa svojom energijom, ja bih sigurno bila jedna od tih osoba. Ne zato što sam sklona alkoholu i ne zato što imam bilo kakav problem s time, nego zato što čovjeku, odnosno našem mozgu, jednostavno nije prirodno da o toliko stvari konstantno razmišlja.

A kada si poduzetnik, onda zaista imaš ogroman broj stvari o kojima moraš misliti, pored uobičajanog života kojeg svi živimo i svih stvari o kojima svi kao ljudska bića u današnje vrijeme razmišljamo. Moraš voditi jako puno toga i iz tog razloga, ako ne uzimaš pravovremeno odmor, tvoj mozak konstantno govori- akcija, akcija, akcija, akcija…

Kada tako mozak razmišlja, onda mu treba potivaj izvana kada smo na odmoru, da bi nekako nulirala tu akciju i da bi nam dala do znanja: ”Ok, sad se možeš opustiti, sad se možeš odmoriti.”

Poduzetnici koji duže rade i koji ne primjenjuju ovo o čemu ovdje pričam, imaju potrebu ili tresti nogom ili stalno nešto šarati po papiru ili imaju brze radnje, ne mogu biti sami sa sobom kada god sjednu na kavu ili šetaju, moraju nekog nazvat da slučajno ne bi na tren stali jer je njihov mozak stalno u tom valu akcija, akcija, akcija.

Kada poučavam poduzetnice kako da planiraju i organiziraju svoje vrijeme vodim se načelom od najvećeg ka najmanjem. Što to znači?

Znači da ako gledamo na razini dana ili tjedna kako da postignem to da krenem prvo odmarati a onda napraviti sve što mi je potrebno.

Iako ne odmaram, ne stižem raditi sve što bih trebala, onda ćemo vjerojatno biti jako frustrirani zato što zaista na tom jednom mikropodručju, odnosno danu ili tjednu ne vidimo prostor u kojem možemo primjeniti ovaj princip.

Upravo zato radimo prvo veliki godišnji plan koji je vrlo fleksibilan i vrlo površan u odnosu na mjesečni ili tjedni.

Period od 365 dana je jako nepredvidljiv i puštamo jednostavno prostor da se dogode neke stvari izvanredno i da se dogode puno brže nego što smo možda planirali.

Bitno je znati da ćemo koristiti sasvim drugi proces koristiti kada radimo godišnji ili kvartalni plan ili s druge strane, kada radimo mjesečni, tjedni ili dnevni.

To što ti u ovom trenutku nedostaje vremena i što ne znaš kako isplanirati svoje vrijeme i kako pronaći vrijeme za odmor, ne znači da je to nemoguće. Ti samo još nisi pronašla metodologiju da sve ovo premijeniš i na sebi.

Zašto ti ovo govorim i zašto sad ne idem u detalje planiranja koje radimo kroz program PoduzetniJA?

Zato što, iako bismo mi svi voljeli odmah primjenu alata, ”odmah mi pokaži proces da to napravim i to je to”, zapravo je prvi korak prema promjeni da se mi za nju otvorimo, da prekinemo lanac o kojem sam na početku pričala.

Ključan korak u napretku da pogrešna uvjerenja o odnosu sa vremenom riješimo je da povjerujemo da je moguće i drugačije. Koliko god nam se taj korak činio beznačajan i mali.

 

Jedan Komentar

Ostavi komentar