Je li vam poznato sljedeće: prejedanje slatkim, pretjerano kupovanje, ovisnost o poslu, konzumacija opijata? Takvim ponašanjima pribjegavamo kada osjećamo strah od emocija. Naš mozak funkcionira tako da nastoji izbjeći emocionalnu bol. Bježi od opasnosti, a neugodne emocije percipiramo tako, kao bol i opasnost.
Obrambeni mehanizmi i emocionalna bol
Kad ne znamo kako se suočiti s emocionalnom boli, skloni smo različitim ponašanjima koja nazivamo obrambenim mehanizmima. Obrambeni mehanizmi su nesvjesni procesi čija je uloga umanjenje emocionalne boli. To su sva gore navedena ponašanja koja su ekstremna.
Zašto biramo slatkiše kao obrambeni mehanizam?
Sjećate li se prizora iz “Sex&theCity” kada prijateljice nakon prekida donesu sladoled i u njemu oplakuju tu vezu? Zašto to radimo?
Zato što nama ljudima trebaju senzacije, podražaji. Kad sam tužna, ne želim se baviti tom emocijom jer mi je bolna. Ipak, kako mi je potrebna senzacija, tražim izvore koji su ugodni, a hrana je upravo to. Moj mozak (ja) razmišlja gdje sam prošli put dobila ugodu i ide prema tome opet.
Slatkiš je dvostruka nagrada
Sladoled ima šećera pa mi kratkoročno pruža užitak. Ali, ne samo to. Moj mozak dobro pamti još od djetinjstva da je slatkiš izvor ugode. Ne samo zato što je ukusan nego zato što je u djetinjstvu označavao nagradu. Kako je nama tada roditeljska pohvala toliko važna (jer znači odobravanje najvažnijih osoba) mi povezuje slatkiše s tim dobrim osjećajima.
Tako se slatkiš upari s pohvalom i osjećajem vrijednosti. Kada se u odrasloj dobi nađemo ostavljeni, tražimo ponovno tu ugodu, osjećaj vrijednosti. Tako nam je slatkiš dvostruka ugoda.
Kad se obrambeni mehanizmi pokreću?
Obrambeni mehanizmi aktiviraju se kada je percipirana emocionalna bol neizdrživo jaka. Njihova je uloga kratkoročno pozitivna jer nam pružaju vrijeme da se snađemo u novim okolnostima. No, dugoročno izbjegavanje suočavanja s neugodnim emocijama (i pribjegavanje obrambenim mehanizmima) je negativno. Zašto?
Zato što je za prorađivanje emocija nužno njihovo prihvaćanje. Izbjegavamo li ih osjetiti, bježimo od prilike da se s njima suočimo, a tako i proradimo te nastavimo dalje.
Primjer
Ako smo prekinuli dugu i ozbiljnu vezu, onda ne čudi ako prvo vrijeme radimo do kasno jer izbjegavamo povratak u prazan stan. No, prije ili kasnije morat ćemo “odbolovati svoje boli”. Ukoliko bježimo od toga, emocije se vraćaju poput bumeranga u različitim situacijama. Tako neki jednostavno izgube životnu radost i energiju, drugi pate od nesanice, a treći se žale na bolove u leđima ili gastritis.
Emocionalna bol s vremenom prelazi u fizičku bol.
Dakle, nakon prvog perioda u kojem smo previše ranjivi da bismo se suočavali s boli, neophodno je da donesemo odluku i susretnemo se s njom.
Faze oporavka
Postoje mnoge podjele faza opravka, a jedna od njih je na: poricanje, ljutnja, tuga, ljubomora, ravnodušnost, prihvaćanje i nada. Ukoliko osoba odbija osjetiti bolne emocije i stalno “bježi od njih” time si priječi mogućnost prolaska kroz ove faze. Druga je situacija kada osoba zapne u jednoj od ovih faza. Tako primjerice ostatak života provede ljuteći se na sve, u strahu od suočavanja s boli.
Emocije su kao voda, uvijek nađu put.
Emocijama, dakle, ne možemo pobjeći jer su one dio nas. Koliko god ih se nekada bojali nužno je osvjestiti da one nisu ni jače ni veće od nas, jer su dio nas. Dakle, samo su jedan aspekt cijelog našeg bića.
Ne postoji emocija koju čovjek ne može preživjeti.
Ne postoji emocija koju ne mogu preživjeti
Iako se emocionalna bol nekada čini preteškom, ne postoji emocija koju čovjek ne može preživjeti. Da nije tako, ne bismo opstali kao vrsta. Dakle, koja god emocija da se javi ona je prirodna, pozitivna i mi je možemo podnijeti.
Ne samo to, nego u suočavanju s njom, osnažujemo se za svaku sljedeću situaciju u kojoj ćemo se naći.
Kako se suočiti sa svakom emocijom?
Ukoliko ste si osvjestili neko od obrambenih ponašanja onda je prvo pitanje koje si treba postaviti “Kada je ovo počelo?”. “Kada sam počeo/-la hraniti emocije na ovaj način?”
Ekstremna ponašanja često signaliziraju obranu, pokušajte se zapitati od čega se branite. “Od čega strahujem?”, “S čime se odbijam suočiti?”.
Sljedeće je pitanje: “Je li mi dosadašnji način razmišljanja koristio?“. Ukoliko odbijamo prihvatiti neke okolnosti u životu (iz prošlosti pa ih sada u mislima oživljujemo ili su trenutno aktualne) rješenje se nalazi u promjeni perspektive. U pokušaju pronalaska nekog drugog pogleda na to iskustvo.
U tome osobe vrlo često trebaju pomoć terapeuta, jer je nakon niza godina i teških okolnosti vro teško pronaći drugu perspektivu.
Ne plače čovjek koji je slab, već koji je predugo bio jak.
Kako prihvatiti emocionalnu bol?
Jučer sam dobila poruku s pitanjem “Kako prihvatiti emocije?”. Zapravo, mi nemamo izbor hoćemo li prihvatiti emociju ili ne. Ona je dio nas, bila ugodna, bila neugodna. No, izbor koji imamo je kako ćemo se s njom nositi, što ćemo s njom učiniti.
Prihvaćanje teških trenutaka u životu nalazi se u prihvaćanju života. Jer, život nije samo ono lijepo. Mi ne biramo hoće li teškoće doći ili neće. Biramo samo kako ćemo se s njima nositi. A “pobjeđivanjem” jedne teškoće osnažujemo se za drugu.
Izbjegavamo li se stalno suočiti s boli, propuštamo priliku da se osnažimo.
Tvoja snaga govori o teškoćama koje si pobijedila.
Što danas biram?
Dakle, pitanje koje si postavljamo je “Želim li provesti život u bijegu od boli ili želim živjeti punim plućima?“. Jer ako izabremo živjeti, onda biramo suočiti se s emocionalnom boli koja je sastavni dio života. Ili mi pobjeđujemo nju ili ona nas.
Da bismo promijenili način razmišljanja, nužna su 2 koraka:
- prihvatiti osobnu odgovornost
- napustiti zonu ugode.
Prihvatiti osobnu odgovornost znači ne dozvoliti da nas definiraju niti okolnosti niti iskustva niti drugi ljudi. Mi smo odgovorni za svoje ponašanje, svoje misli i svoje osjećaje.
O tome preporučam divnu knjigu Teorija izbora, W. Glassera. To nije jednostavno, ali jednom kada počnemo na taj način živjeti zapravo donosi olakšanje. Olakšanje proizlazi iz pozicije subjekta koji igra glavnu ulogu u svom životu, a ne dozvoli biti objekt nečije radnje.
To ne znači da smo mi krivi, već da biramo kreirati život kako mi to želimo. Alternativa? Čekanje da se drugi promijene.
Dvije istine često stoje jedna pored druge. Svatko je u pravu za sebe.
Napustiti zonu ugode
Napustiti zonu ugode znači svjesno iskoračiti iz ugode poznatoga. Koliko god nekada nismo zadovoljni vlastitim ponašanjem, ustrajemo u tome jer su nam okolnosti poznate. Proces opijanja, triježnjenja, ispričavanja i žaljenja vrlo su poznata i predvidljiva.
Iskorak iz toga je nepoznat, a ljudi strahuju od nepoznatog.
Prvi je korak, prema Bucayu, probuditi se. Dobro jutro! 🙂
