Uvod
Pozdrav svima i dobrodošli u jednu gostujuću podcast epizodu. Danas je sa nama jedna nevjerojatna poduzetnija, poduzetnica, stručnjakinja pomagačke profesije i žena koja je zaista u jako, jako malo vremena postala primjer mogućeg. Tako da, Patricija, za početak hvala ti što si došla, što ćeš podijeliti neke divne savjete i iskustva sa nama. Molim te da se kratko predstaviš za one koji te još ne znaju.
Hvala ti, Saro, na ovom vremenu izdvojenom i na prilici da budemo ovdje. Evo pozdrav svima. Ja sam Patricija Haček Zuber, psihologinja sam, psihoterapeut u edukaciji dviju terapijskih škola, poduzetnica, supruga i majka dviju djevojčica.
Patricija Haček Zuber danas
Vau, jako si lijepo sažela sve nekakve različite uloge. Znam da si ti još puno više od toga. Ono što je jako interesantno je da smo mi sasvim slučajno i spontano, mada onako stvarno sve manje vjerujem u te slučajnosti, dogovorile snimanje ovog podcasta točno na dan kada je godinu dana od trenutka tvoje odluke, da kreneš u potpunosti u poduzetništvo. Kad smo se mi upoznale, ti si zapravo i dalje bila u zaposleničkoj ulozi i prije svega ti želim čestitati. A drugo što moram zaista reći je da i sama, iako sam te cijelo to vrijeme mentorirala i pratila, zaista mi je i dalje nevjerojatno da je prošlo samo godinu dana od odluke do provedbe i do svega onoga što si na tom putu onda u posljednjim mjesecima napravila.
Ti si nekako danas, ja bih rekla… Prilično profilirana poduzetnica u smislu da si našla način da spojiš i tu pomagačku profesiju i različite psihoterapijske pravce koje si prošla i ovu poduzetničku i ambicioznu stranu. I nekako vjerujem da si zaista ljudima koji te prate primjer poduzetnice koja točno ima određenu nišu, jasno definiranog idealnog klijenta, jasnu ponudu. Već imaš i nekako lepeze usluga i ponuda, kasnije ćemo malo se dotaknuti toga i prilično se to brzo napravila. Ja bih voljela da nas vratiš 365 dana unatrag da vidimo kako je to zapravo krenulo, koji su bili neki tvoji izazovi, da li si od uvijek znala kome se želiš obraćati, pogotovo kao netko koji je završio više pravaca i kao možeš raditi različite teme, različite klijente. Kako si se ti zapravo odlučila profilirati i doći do ovog što danas jesi i što radiš?
365 dana unazad i profiliranje
Naravno da nisam znala i da to nije bilo prije 365 dana, aha ja ću točno to raditi, nego je nekako prije 365 dana bila ta težnja, odnosno unutarnja borba, ok, ja želim nešto više, želim nešto drugačije i ne želim biti na ovom mjestu gdje sam tada bila. Odnosno znala sam da mogu puno više doprinijeti ovom svijetu nego u nekakvoj zaposleničkoj strukturi. I tada naravno da nisam imala pojma što ću, znala sam da imam struku, ok, radit ću sa klijentima jedan na jedan pa ćemo vidjeti kako će to ići dalje. Međutim ono što je nekako mene vuklo i usmjeravalo je rad sa roditeljima, odnosno prvenstveno sa majkama, jer sam još prije prošlog posla radila u vrtiću nekoliko godina, tako da je taj dio rada sa roditeljima i sa djecom bio meni jako značajan. Pogotovo jer se paralelno odvijalo i moje majčinstvo, koje naravno onda je tu uvijek bilo propitivanje što ja radim, kako ja radim, kako rade drugi roditelji, kakva sam ja u ulozi majke, kakva sam u ulozi psihologa, terapeuta i sl. Tako da je to bio nekako zajednički nazivnik svega što sam radila, ali naravno da nisam znala da će to biti, neka moja ciljana publika, niti da sam znala točno što ću i kako ću, to je s vremenom dolazilo, ali rekla bi nekako zato jer sam si dala slobodu, dopustila sam si, ovo je sada moje, moj prostor, moje vrijeme, koje ja mogu koristiti onako kako želim. Jednostavno se nisam bojala isprobati, upustiti se, bez obzira na strah i na nesigurnosti, naravno bila sam u tvom programu pa si me vodila kroz sve to, ali i dalje kroz taj neki strah. I nesigurnosti, nisam se tome prepustila, nego sam baš išla uživati, istraživati gdje može biti neka moja misija u ovom svijetu.
Ono što mi se jako sviđa zapravo što si spomenula, na kojem si mjestu bila u tom trenutku, u kojem si zapravo i donijela tu odluku da ne želiš više tako. Ja mislim da zapravo velik broj stručnjaka pomagačkih profesija danas stoji na tom mjestu, gdje su s jedne strane jako puno uložili u različite stručne edukacije, razvijali svoja znanja, skupljali na različitim mjestima i znaju da ovo trenutno stanje, mjesto na kojem jesu i način na koji rade nije dugoročno održivo, nije nešto što ih ispunjava, ali svejedno se negdje boje promijeniti, prestati raditi na ovaj način i mislim da je to nešto što je zaista u velikom broju nas pomagača zajedničko, a to je da prilikom donošenja svake naše poslovne odluke mi negdje na našim leđima nosimo taj teret odgovornosti prema ljudima koji su nam poklonili povjerenje i negdje primjećujem da kod jako puno, barem mojih klijenata, se onda javi taj neki strah da naša promjena znači da mi napuštamo te ljude, da ćemo ih iznevjeriti, da smo onda nezahvalni. Sigurna sam da si imala ta različita previranja. Ono što mi je nekako vrlo, vrlo značajno kod tebe je da ti si prvo radila kao zaposlenica, a onda si počela se upuštati u poduzetničke vode paralelno gradeći i online i offline priču. Negdje znam koliko ljudi koji prate moj rad misle da moraju obavezno ići u “online”, ti si jedan od primjera da se zapravo može i kombinirati. Uložila si jako puno i u mentoriranje, u edukacije, i u stručnu edukaciju, ali s druge strane i u uređenje svog ureda. Voljela bi da nam kratko podijeliš kako si se usudila, jer s jedne strane je taj rizik i ulaganje neophodno, a s druge strane je strašno, zastrašujuće, preplavljujuće. Kako si se ti sa tim svim nosila?
Neophodna ulaganja; strah i snalaženje
Pa evo za početak ovaj dio koji si spomenula, da imamo osjećaj da napuštamo nekoga. Točno se sjećam kad sam prvi puta davala otkaz još kad sam radila u vrtiću, bilo je nekih petstotinjak djece podamnom, odnosno koje sam ja odjela u vrtiću, i baš sam imala osjećaj, ok, jel ja sad ostavljam te roditelje, tu djecu, što će biti s njima, ali naprosto sam rekla, ok, ja na ovom mjestu pomažem samo njih petstotinjak. Dakle, ja želim pomoći puno više ljudi, odnosno toliko se educiram i dajem da želim doprinijeti još većem broju. Isto tako je bilo na drugom radnom mjestu gdje sam imala svoje klijente gdje je bilo, ok, kako ćemo sad završiti naš rad, što će biti s njima dalje, da li ih ja sad ostavljam?. Ali evo, nekako sam sada u svom obrtu, u svom zaposlenju ponijela taj dio da mogu širiti ovaj dio online, dakle što većem broju ljudi, ali još uvijek nekako za dušu raditi ovdje fizički. Da, sad sam u svom uredu, meni je jako važan ambijent u kojem radim i sad ću, mislim, podijeliti svoje početke kako sam krenula raditi. Dakle, radila sam u jednoj maloj sobici, u vrtići su to bile nekakve, ja vam reći, ona skladišta, spremišta koje sam si ja preuredila da budu, pa neke igračke od doma od mojih curka što su one prerasle pa sam uzimala i tako, kombinirala sam svašta i točno se sjećam kad sam počela raditi sa svojim prvim klijentima privatno, da je to bilo, uzela sam hranilicu od svojih curka koja se mogla preokrenuti da je bila stol i mala stolica, dakle to su bili moji početci. Imala sam radni stol koji je bio moj, sad nisam sigurna da je bio kraj osnovne škole ili već početak srednje koje smo iskopali negdje tako da, radeći u takvim uvjetima, znala sam gdje želim i kako želim dalje raditi i zato danas, evo, mislim, i cvijeće je ovdje. Meni su to jako važni detalji jer znam koliko svaki moj klijent koji dođe ovdje u prostor se osjeća kao doma, se osjeća opušteno kao u dnevnom boravku i na taj način kad su opušteni mogu naprosto i puno bolje raditi.
Naši limiti i poduzetničke vještine
Nisam, moram priznat, znala ovo sad mi još sve skupa još veće i još ljepše. Spomenula si jednu jako važnu stvar na koju bi se kratko vratila, a to je taj dio gdje si osvijestila a tu zaista velik broj mojih klijentica dođe do te točke ja ovdje radim direktno sa x ljudi. Bilo to tipa 30-oro djece u školi, bilo to, evo, ti si sama rekla nekakvih 500 obitelji ili 500 djece u sklopu vrtića i opet tu imamo nekakav limit. S druge strane, zahvaljujući tome što si jako dugo ulagala u različite stručne edukacije, psihoterapijske pravce, različite i spajala zapravo kroz svoje iskustvo i to znanje, i neki svoj način na koji onda radiš, tvoje su neke želje i ambicije porasle. I koliko god nekom 500 djece ili obitelji može zvučat kao pa to je dosta puno je, zapravo svatko unutar nas zna koliko je nama “dovoljno”. Jer ako ti znaš da nešto radi na tih 500 djece, na tih 500 obitelji, onda naravno da to želiš proširiti, da to dođe do velikog broja ljudi i tu se zaista mogu poistovjetiti. To bi meni bilo negdje ono, znači ako je ovo pomoglo meni, sigurno može još nekome. Onda sam pokrenula svoj prvi volonterski projekt, onda sam shvatila ovo radi i na drugima. I onda zaista dobiješ taj poriv i potrebu da to zaista proširiš i da to dođe do većeg broja ljudi, a onda poduzetničke vještine zaista jesu te koje ti to omoguće i olakšaju. Ono što bih voljela da nam sad ispričaš ukratko, s jedne strane kako je onda tvoje upuštanje u „full-time“ poduzetništvo utjecalo na tvoje klijente, na broj ljudi do kojih tvoja znanja dopiru, a s druge strane na tebe osobno i na tvoju obitelj. Pitam te to zato što znam koliki se ljudi plaše da će poduzetništvo za njih značit, da će manje vidjeti svoju djecu, da neće imati vremena za sebe, zato što su negdje jako pod utjecajem različitih priča onih ljudi čije je iskustvo da poduzetništvo znači da radimo po, ne znam, 18 sati dnevno, prvih godinu dana, da nemamo vremena za odmor, da godinama nismo vidjeli godišnji odmor ili otišli na odmor bez laptopa. Ti si friško sad u ovih godinu dana, tako da evo kakvo je tvoje iskustvo prvih godinu dana poduzetništva?
Prva godina poduzetništva
Evo ja moram odmah podijeliti. Dakle, u prvih godinu dana ja imam četiri mjeseca godišnjeg koji sam uzela u tijeku godine dana. Dakle, uzela sam cijeli sedmi i osmi mjesec prošle godine. Uzela sam ono što se mi uvijek šalimo, kićenje bora od 15.12. do 15.1. I uzela sam apsolutno sve praznike koji su, ajmo reći, između kada su moje curke na praznicima. Tako da to je bilo ono što sam ja, kad sam ušla solo u ove vode, rekla, dakle, ovo radim za. I onda je to doslovno izgledalo na način da sam uzela rokovnik i prvo sam prekrižila sve te datume i sve te neke važne stvari koje su meni bile, da upravo se ne bi dovelo do ovog dijela: “Pa da, pa još jedno klijenta, pa primi, pa daj odradi”. Dakle, to sam znala, sve što sam imala prije u firmi u kojoj sam radila, to iskustvo gdje je, pa dobro, ajde, ostat ću u subotu, pa samo jedno. Pa onda, ajde, sad se već i ovaj javio, pa onda uzmem još i trećeg. Dakle, ne, znala sam da to iskustvo više ne želim, odnosno, zbog toga sam nekako odlučila ići solo, tako da mi je to bilo prvo važno da sebe uopće ne dovodim u opasnost da mi se to ne dogodi. Tako da je to nešto što sam odmah, ajmo reći, počela brinuti na taj način o sebi i svojoj obitelji. Što se tiče rada sa klijentima, ovaj dio, kad sam se toliko rasteretila, mi daje prostor, potpunog posvećenja klijentima, dubinskim procesima s njima. Dakle, klijenti koji dalje i kad završimo neke procese, žele istraživati, žele ostati u nekom kontaktu, baš zato jer ja imam kapacitete za to. Sjećam se prošle godine koja je izgledala na način kad sam još polazila, dvije psihoterapijske škole paralelno, da bi bila pola, dakle, vikenda u mjesecu na edukacijama i, naravno, odmah u ponedjeljak startala raditi. Jer se tako treba. Što, naravno, da je onda potpuno drugačije. Ja sam se toliko onda posvećivala klijentima da bi mi ostalo izuzetno malo energije vremena za moju obitelj. Tako da je to nešto što više nisam željela iskusiti i sada mi je potpuno jasno kako treba moj dan izgledati da bi ja bila u punom kapacitetu i za sebe i za svoje klijente.
Znači ako si mi za nešto primjer, onda je to jedna golema kongruentnost između onoga što propagiraš i onoga što živiš. Nažalost, veliki broj pomagača danas živi u tom nekom nesrazmjeru između onoga što uče svoje klijente i onoga što oni žive. Ali ne zato što su oni, ne znam, prevaranti ili ne znam šta, nego zato što se ne znaju drugačije nositi sa jednom golemom potrebom tržišta gdje tebi kada dođe klijent i moli te, preklinje te, ne znam, ne može spavat, ima depresivnu fazu, šta god i tebi je vrlo teško na tom mjestu reći ne. I onda pomagači se negdje nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji gdje zaista nedostaje pomagača i onda oni silno pokušavaju nadomjestiti tu potrebu na način da zatrpaju sebe. A onda naravno da pati i vrijeme za njih, i vrijeme za odmor, i vrijeme za obitelj i sve ostalo. I vjerujem da je nekome tko još uvijek nije upoznat sa poduzetničkim vještinama potpuni nonsens kako je moguće da si ti u godinu dana imala više godišnjeg odmora nego ikad, a s druge strane doprijela do većeg broja klijenata nego ikad i s onima s kojima jesi direktno radila, radila brže, bolje i kvalitetnije. S druge strane jako mi je važno da podsjetim samo zato što je nekom u ovom trenutku to možda totalni science fiction ne znači da to nije moguće, zato i služe različite druge vještine kao što jesu te poduzetničke koje nam razvijaju nove alate, nove metode i nove nekakve načine. Tako da je ta briga o sebi nekako po meni definitivno pojam sa kojim te povezujem i ono što bih voljela je da sad malo uvedemo više u priču zapravo i tvog idealnog klijenta gdje ponovno ta briga o sebi dolazi u prvi plan. Tko su zapravo tvoji idealni klijenti sa kime ti radiš, da li ti je teško kad ti se javi netko tko sad više nije tvoj idealan klijent, a do prije možda godinu dana je bio, kako ti je onda odbiti? Znači ljudi se nekad vide čekaj, odbila si toliko novaca odbila si toliko klijenata kako si rekla ne, pa kako si odlučila s kim ćeš raditi? Ajde da malo čujemo kako je to iz tvoje perspektive.
Majka – idealan klijent
Ok, idem redom da mi ne pobjegnu misli. Ovaj dio koji si prije rekla, neko može to izvući po nosu, da se vratim na taj dio, i meni je to zvučalo. Ja sam mislila, ok, ja prvo trebam ne znam koliko godina proći, ne znam što sve završiti, steći ne znam koju bazu klijenata, da bi mogla doći do toga da si uzmem dan slobodno, vikend slobodno, tjedan slobodno što god želim u nekom trenutku i stvarno sam mislila da je to za one terapeute koji već imaju staža koji su dugo u tom poslu, ali onda sam shvatila da je to, da radi se o tome koliko dugo sam u tom poslu nego što više brinem o sebi to više mogu dati.
Što se tiče moje idealne klijentice dakle, moja idealna klijentica je majka, koja je osviještena na način da razumije već osnovne razvojne faze djeteta, da je važno da ima dublji, povezujući odnos sa djetetom, da razumije koliko je važna i briga o njoj samoj, dakle moram sad to ovaj dio istaknuti, ali jako mi je teško kad mi iskoče oni vide-i majke koja je sva nikakva koja ne spava, koja popije hektolitre kave i da to onda bude nešto što se ajmo reći normalizira i kao smiješno nam je to kad vidimo. Meni je taj dio izuzetno tužan, zato jer radim s takvim mamama koje jednostavno se izgube u svemu, izgube se u tome tko su one, što naravno onda narušava i njegovu odnos sa djetetom. Tako da je tu nekako prvenstveno moj rad usmjeren, dakle na mame koje su osviještene, koje traže pomoć, koje razumiju da nije samo, aha pa dijete će odrasti, aha pa daš mu crtić pa ću imati vremena za sebe, dakle nije poanta u tome. I tu sam usmjerena na ovaj dublji rad da mama otkriva sebe i ono kako može u biti se zabaviti, uživati u svom majčinstvu. Dakle majčinstvo je teško. Meni nije svaki dan lagan, ali da li ja biram ostati u tome da mi je teško ili ću naći način kako da usprkos tome što dijete ima tantrum i ne želi pisati zadaću, ne želi četiri sladoleda ili što god, ću naći način da ostane povezana sa djetetom i da ne narušavam naš odnos.
Koji je način na koji radiš sa mamama? Znači koje su sad to tvoje usluge i proizvodi u ovom trenutku?
Intenziv vikendi za mame
Pa u ovom trenutku sam nekako fokusirana još uvijek je ovaj rad jedan na jedan prisutan, ali se izuzetno malim brojem klijenata. Ono što sam rekla, dakle važno je da tu idemo dublje, da možemo istražiti zbog čega je neki odnos sa djetetom takav, kakav je odnos recimo majka imala sa svojim roditeljima, kako je njoj bilo u djetinjstvu a za to je meni potrebno da sam u punom kapacitetu, tako da je individualni rad zbilja sveden na minimum. Ono što je eto isto sad sa ove strane poduzetništva i pomagačke struke bila neka moja ideja kad smo ti je radile strateško planiranje za 2024. Tamo negdje krajem 2024. da uvedem “Intenziv vikende za mame” jer mi je isto bila ideja to kao treba se jako dugo pripremati, jako dugo treba na tome raditi. Što se dogodilo? Dva “Intenziva” sam već napunila. Tako da, to je možda ovaj dio koji nas nekad koči odnosno i sabotira, ali ta vjera u sebe i rad na sebi plus naravno mentori koji ti apsolutno skraćuju put do ovoga, u svemu, zbilja mogu dovesti do toga što nam se trenutno čini kao nemoguće, ali nemoguće za mene.
Tako da evo, Intenziv vikendi za mame su, ajmo reći, moja novo otkrivena ljubav odnosno smjer u kojem se želim dalje razvijati. Dakle, sakupim jedno 5-6 mama, ovisi gdje smo smješteni, i tri dana se zatvorimo u neku luksuznu vilu gdje intenzivno onda radimo dublje na njihovom odnosu sa djetetom i sama sa sobom, dakle, kao neki temelj onda za odnos sa djetetom. I dio koji je novi sad, koji je nekako nastao, pa ja bih rekla u 20-ak minuta u biti nakon našeg prvog “Mastermind-a”, je priručnik koji se zove „Put povezivanja“ gdje sam naprosto u jednoj pauzi na edukaciji pa iznijela dušu u biti. Sastavila sam 55 vježbi koje su nastale nakon svih ovih godina rada sa mojom djecom, dakle svega onoga što sam ja isprobavala sa svojim djecom, svega onoga što sam radila sa svim klijentima, još od vrtića pa nadalje, gdje sam napisala, ajmo reći nešto što će vam pomoći da zbilja, pravite veliki pomak u vašem odnosu, odnosno da dublje uđete u taj kontakt i odnos sa djetetom. Dakle, to su vježbe naravno kroz sve edukacije i supervizije koje sam sakupljala, ali nešto što vrlo jednostavno i onako, onako, usput bi rekla kroz dan možete provesti, a zbilja grade nešto neprocjenjivo, evo sad si me baš takla, ali da ispisala sam dušu u tome, eto.
Priručnik „Put povezivanja“
Puno ti hvala na dijeljenju ovoga, imam osjećaj da smo goleme procese, svele u svega par rečenica, ali ono što mi je zaista predivan primjer je to što je taj priručnik zaista nešto, jedan medij, ja bih rekla, putem kojeg svo tvoje znanje i tvoje iskustvo mogu doći do jako velikog broja obitelji, majki, djece, koje će onda svoj odnos graditi i unapređivati zahvaljujući tome, a bez da ti direktno moraš raditi jedan na jedan, i dapače, još bih rekla, puno brže i jednostavnije zato što ta mama se ne mora spremiti obući, doći na određeno mjesto, sad vremena biti tamo, razmišljati ko će joj čuvati dijete dok je ona primjerice na terapiji, ili obrnuto da vozi dijete pa da ona negdje ide i čeka, nego je to zapravo nešto što je tu, uvijek pri ruci, u tvojom domu, na tvojom radnom stolu i kad god ti zatreba i je na neki način tu.
Druga stvar koja je naravno isto tako važna je što si godine iskustva i rada svela na 55 vježbi, što znači da si vjerojatno, mislim, vjerujem sad, više projiciram neko svoje iskustvo, isprobala stotine različitih i vidjela što je to što funkcionira, što je to što ne funkcionira, zapravo kao što si i sama rekla, prvo sa svom djecom doma, a onda sa svom, s ostalom svojom djecom sa kojom si imala prilike raditi, to je, kažem, zaista jedan primjer na koji način tvoj rad i tvoj iskustvo mogu doprijeti onda, ne do 500 obitelji, nego do, ono, da sad ne ograničavam nekakve brojke, ali do zaista, zaista lijepog i velikog broja obitelji i djece.
I ono što je najljepše u svemu tome i što je zaista neko moje iskustvo, a to je da kada se jedna obitelj promijeni, da to onda nije samo promjena tog jednog djeteta, te jedne mame, tog jednog tate ili njihovog partnerskog odnosa, nego jednostavno ta promjena se onda i širi dalje, jer prijatelji, susjedi, obitelj, šira obitelj, tkogod vidi nekakve promjene, vidi neku promjenu u dinamici, u energiji te obitelji, vidiš da je nešto drugačije, bilo da je dijete, ono, popravilo ocjene, bilo da su mamin i tatin odnos bolji, znači šta god je, ti osjetiš tu neku razliku i onda koliko se to prenosi dalje. Ja znam koliko puta su meni moje klijentice znale reći, joj, ja sam ispričala tu i tu vježbu svoj prijateljici, sad i oni to rade, ili tipa dok smo radili na partnerskim odnosima, sad i ovi moji prijatelji to rade i oni su rekli da su i oni vidjeli promjene i zaista na taj način širimo taj jedan val promjene i to mi je negdje dokaz i primjer koliko svaki pomagač, koliko god znam da puno pomagača ima taj strah, ali ako ja promijenim način rada, da li će onda ispasti da idem u to radi novaca jer kao nisam birao pomagačku profesiju radi novaca, ovo je zaista primjer gdje da, s jedne strane, tvoja financijska situacija se je popravila, ali s druge strane, koliko je zapravo benefita to široj zajednici donijelo. Tako da ja uvijek kažem, to što nisi birao pomagačku profesiju radi novaca ne znači da ne možeš i ne smiješ zarađivati više nego što sad zarađuješ.
Zašto „Intenziv vikend sa mamama?
Kratko bih se vratila i na tvoje “Intenzive sa mamama”, upravo zato što imam i svoje neko iskustvo koliko se zapravo promjena i procesa i nevjerojatnih zaista transformacija može dogoditi na tako intenzivan, kratak, ali i onako zatvoren način. Ono što me zanima, a što vjerujem mi zanima ljude koji ovo slušaju je kako promjena koja se dogodi tamo negdje gdje nemate djece, nemate ih nekih svakodnevnih obveza, nema nekih svakodnevnih frustracija i tako dalje, kako promjena koju tamo kreirate, onda se prenosi u četiri zida te obitelji, odnosno kuću u kojoj se ta žena, ta majka vrati?
Onaj dio koji je tu jako značajan i zašto sam se ja odlučila za taj način rada, osim što sama imam iskustvo pa znam kako to bude. Kad radim s mamom jedan na jedan, recimo ovdje u uredu ili online, nebitno. Mi imamo tih sat vremena gdje ok, ona mora doći, mora organizirati da dođe i nakon toga, nakon što završi naš sat, ona se vraća opet u svoju istu okolinu. Kad svjesno odvoji vrijeme, dakle taj vikend da uzme tri dana, mi, ajmo reći, ništa ne moramo na silu započinjati i zatvarati. Dakle, imamo tri dana neometanog rada. Nema uspavljivanja, hranjenja, mijenjanja pelena, dakle, nikakvih stvari koje nam blokiraju, odnosno, nekako rade distrakciju u tom našem procesu, nego prirodno se upravo otvore oni procesi koji se trebaju otvoriti, koji su u tom trenu mali, važni. I tri dana pogotovo u maloj grupi gdje svaka mama doprinosi toj mami. prošlom “Intenzivu” je baš bilo divno za vidjeti pa bila je jedna situacija u kojoj ja sam ju mogla riješiti u dvije minute, ali toliko bilo divno jer se cijela grupa uključila, svaka mama je dobila nešto za sebe iz te situacije i oni su, ajmo reći, zajedno smišljale kako da se ta situacija kod te mame razriješi, gdje je nakon ono skoro dva sata smo napravili intervenciju koja je svima donijela puno više koristi nego kad se to, recimo, radi jedan na jedan. Tako da, ono što bi rekla da je najvrijednije iskustvo u koje onda mama donosi sa sobom je upravo ovaj tjelesni dio, dakle, tu smo više kognitivno kad smo u redu, razmišljamo, diskutiramo i slično, ali kad na razini tijela ti dođeš, negdje prespavaš, na razini tijela osjetiš neku frustraciju, neki gnjev, neku ugodu, neku tugu, dakle, dopustiš se taj dio, e onda ta tjelesna transformacija, u principu, se prenosi u okolinu gdje se mama može i prisjetiti, ok, kako mi je bilo tamo. Želi ponovo taj osjećaj, a, ok, kako si ga mogu dati? Mislim da je to jako veliki benefit.
Mislim da si sjajno ovo pojasnila, to je taj dio gdje se ne događa onda kognitivna promjena, pa onda mjesecima treba da se to integrira, da sjedne tjelesno, nego doslovno tjelesna promjena, jer je tijelo to koje zapamti i koje onda kad je promijenjeno i dođe u staro okruženje, to staro okruženje više nije staro. Ja bih to za početak tako rekla, iako nije cijela obitelj bila na Intenzivu. Ja sam se znala nekad zezati sa svojim klijenticama kad smo pričali o tome kako izgleda uopće “Mastermind”, da zapravo pokušaju zamisliti kako izgleda zbroj, znači ako smo mi tamo 24 sata zajedno 3 dana, ajde da par sati i spavamo iako i to bude upitno koliko, ovoga, zapravo se i zapričamo i sve, ali sad zbroj 72 sata ukupno koliko provedemo zajedno i koliko ti treba vremena u tvojoj svakodnevici da odeš na 72 terapije. Koliko je to zapravo mjeseci i mjeseci rada da bi zapravo došao do nekih uvida, do nekih iskustava i kad to dobiješ, ja bih rekla u tom jednom inkubatoru, onda zaista si motiviraniji i podržaniji da to što prije i integriraš i preneseš. Još bih satima mogla s tobom pričati o svemu ovome, ali ću se nekako truditi biti koncizna. Ono što bi voljela je da nam vezano za priručnik, budući da je to sad onako posljednji proizvod koji je proizašao iz tvog rada, da nam malo približiš ili neku vježbicu kako to izgleda ili u kakvim situacijama si zamislila da to obitelji koriste. Čisto da malo si možemo to zamisliti i vidjeti na koji način zapravo i za koga je kreirano.
Više o Priručniku „Put povezivanja“
Baš ću sad podijeliti ono što mi se je dogodilo ovaj vikend i mislim da je super primjer da nekako slikovito prikažem što je u tom priručniku. Naime evo ovaj vikend smo bili u jednoj velikoj igraonici. Moje dijete je jako htjelo skočiti s jedne visine dolje u one spužve i kako je taj skok bio značajan, kako je opisano nekoliko vježbi u priručniku je rad sa emocijama. E sad, konkretno ovdje je bio u pitanju strah. Imamo da snimku videa, to ćemo isto namontirati malo da taj dio isto pojasnim. Ali, dakle, moje dijete je bilo samo gore na tom nekakvom podiju koji je bio složen od kojeg se skače. Gdje je ja dolje snimam. A gore čovjek koji joj treba dati onu ručku da se ona pusti ju ubrzava da ona skoči. Međutim, ona njega ignorira. Zašto? Zato jer je sigurna u sebe, prepoznaje da je to strah, zna da će taj strah proći i da, ajmo reći hrabrost, nije odsustvo straha. Dakle, to su vježbe koje su u ovom priručniku gdje prolazimo kroz emocije, kako se osjećam, gdje u tijelu osjećam tu emociju, što točno mogu napraviti sa tom emocijom. I to sve kad sam ja prolazila s njom, dakle, mi smo bile u odnosu i ja nisam umanjivala njezin strah oko bilo čega. Gdje je onda, naravno, ona mogla sad za vikend stati, ignorirati tog čovjeka, istresti sa sebe svoj strah, skočiti, dakle, ono što je njenom tijelu bilo potrebno. I kad je ona bila spremna, to su sad opet vježbe uzemljenja i opuštanja koje sam isto napisala u priručniku, gdje se točno vidi moment gdje je ona se čvrsto uzemljila, tako je zamahnula rukom kao tražila jednu prečku da joj daju i pustila se i izvela. Znači, kad je pala, rekla je: “Hoću još!”, ali to je ta jedna priča. Čak niti pobjede straha, nego ne bježi od svoje neugode. I na taj način su opisane vježbice u priručniku koje vas povezuju gdje neke stvari radite kroz razgovor, neke stvari kroz tijelo, neke stvari kroz crtanje. Jednostavno, prisutni ste, zajedno ste, u kontaktu ste i to je u biti ono što gradi vaš odnos.
Priručnik koristi svima
Ja ne mogu sad odoljeti a da ne kažem da dok si pričala, sam razmišljala o tome kako ja sad većinom radim sa poduzetnicama, pa vidim koliko puta ih koči taj strah i koliko puta zapravo misle da samo zato što osjećaju strah ne trebaju ići u neku akciju. I ti dok si o tome pričala, ja sam samo razmišljala „wow“, zamisli to dijete jednog dana kad odraste, kad bude znalo, kao što već danas zna, kako se nositi sad svojim strahom. Dakle, da strah ne znači, aha, nisam spremna za skočit, nego aha, malo mi treba vremena, ok, čekaj da budem sa tim strahom i da onda zajedno sa njim skočim. Dakle, zapravo razmišljam koliko će to dijete odrasti u osobu koja se zna nositi sa svojim emocijama. Nažalost, velik broj, mislim, zaista mi je zvučao ovaj priručnik kao da je za odrasle ljude, jer slušam i razmišljam koliko ljudi danas odraslih se ne zna nositi sa svojim emocijama, prvenstveno zato što ih ne zna niti prepoznati. Ne znam jesam li ljuta, tužna, bijesna, gladna, nervozna, nesigurna, šta je to što mi je potrebno? I onda zato što ne znam, onda si to ne znam niti dati. Dakle, mi danas volimo na društvenim mrežama tako nekako popularno pričati primjerice káo iz filmova kad bude američkih, kao ako si tužna, uzmi slatko, gledaj film, pokrij se dekicom. Znači, ako si tužna, daj si dozvolu da budeš tužna. Ono što ja u radu s klijenticama vidim je da si ljudi danas koji rade na sebi, sebi ne daju dati biti tužni, jer kao ne ja sad radim na sebi, ja bi sad trebala biti dobro. Kao da to znači da sad moram stalno biti sretna, jer ako nisam stalno sretna, onda osim što se osjećam tužno, još se osjećam i neuspješno, jer gle koliko radim na sebi, a i dalje sam tužna. Iz te neke ideje da rad na sebi vodi do toga da si ono apsolutno sretan. Tako da, mislim, hvala ti i u moje ime i u ime svih roditelja i sve dječice sa kojima ćeš kroz taj priručnik raditi, odnosno koji će kroz taj priručnik unaprijediti i svoj odnos i svoju svakodnevicu i sve onda što će u toj svakodnevici kreirati. Hvala ti puno što si izdvojila vrijeme da podijeliš svoje iskustvo. Nadam se da će tvoje iskustvo potaknuti još nekoga da se približi toj svojoj nekoj ambiciji i želji sa povjerenjem da će na taj način i više doprinijeti društvu. I hvala svima koji su pratili ovaj podcast. Mi se svakako čujemo u sljedećoj epizodi. Patricija, mi se čujemo. Hvala ti još jednom.
Hvala tebi puno i pozdrav svima.
