Dobrodošli na podcast u kojem zajedno istražujemo dubine ljudske psihe i visine ljudskih potencijala. Ja sam Sara Peranić i vjerujem da se dobre stvari ne događaju odabranim ljudima, nego ljudima koji ih odabiru. Ovom podcast epizodom želim te podržati u tvojim dobrim odabirima.
Pozdrav i dobrodošli u epizodu u kojoj ćemo obraditi pet najčešćih sabotera koji poduzetnicama s kojima radimo u sklopu mentorskog programa ‘Poduzetnija’ stoje na putu do većih poslovnih rezultata. Neki od pojmova koje ćemo danas obraditi su strah od pogreške, osjećaj unutarnjeg nemira i nesigurnosti, granice, perfekcionizam i uvjerenje da mora biti teško.
Prvi od pet sabotera je strah od budućnosti
Ono kako mi klijentice opisuju ovaj strah je onaj neki konstantan osjećaj unutarnjeg nemira i nešto zbog čega se niti u jednom trenutku ne mogu opustiti, čak i kada su rezultati zadovoljavajući, zato što postoji ta konstantna strepnja šta će biti. Naprimjer, klijentica ima jako dobar financijski mjesec i umjesto da uživa, da bude zadovoljna, ponosna, da proslavi, da odmori, što god, ono što ona zapravo osjeća je ogromnu anksioznost u obliku pitanja: “A da li ću moći i znati ponoviti ovako dobar mjesec? Što ako je ovaj mjesec iznimka? Što ako se ovako nešto ne ponovi i ako klijenti ne produže suradnju ili ne kupe ponovno ovu uslugu ili proizvod?” I zapravo kao da su te antene na nama koje prate što se događa konstantno upaljene i mi si ne možemo dozvoliti niti da se opustimo niti da uživamo u procesu. Iako je način na koji se ovaj saboter pojavljuje kod svake od poduzetnica specifičan i ajmo reći drugačiji, nešto što im je zajedničko i što stoji u temelju ovog sabotera je taj jedan ogroman i dominantan osjećaj nesigurnosti.
Ono što im je također zajedničko je kako percipiraju sigurnost odnosno gdje one smatraju da je taj njihov lokus kontrole. To znači da one konstantno smatraju da je sigurnost u nečemu izvana njih. To u praksi zgleda otprilike ovako: “Trenutno sam anksiozna oko budućnosti i ne znam kako će biti, ali čim budem imala 5 klijenata mjesečno ili čim potpišem 3 godišnja ugovora ili čim prodam 150 proizvoda, ja ću osjećati sigurnost i smirit ću se.” Ili primjerice: “Osjećam nesigurnost zato što moji prihodi i dalje nisu stabilni, ali čim počnem zarađivati 5000 eura mjesečno, ja ću se već negdje osjećati sigurnije.” Dakle, konstantno se taj osjećaj sigurnosti veže za nešto izvana.
Ako si i ti trenutno na mjestu na kojem ne zarađuješ koliko želiš i na kojem ne imaš dovoljno klijenata u odnosu na neku svoju ambiciju i kapacitet, vjerujem da si trenutno uvjerena da ćeš u jednom trenutku kada dostegneš taj određeni broj osjećati tu toliko željenu sigurnost. Međutim, i moje osobno iskustvo i iskustvo rada sa preko 600 poduzetnica iz najrazličitijih branši tvrdi upravo suprotno. A to suprotno znači da kako se pomakne taj prag, odnosno kako ti ostvariš taj neki cilj, taj neki broj, broj klijenata, broj prihoda, što god da je već u pitanju, čim ti dosegneš taj nivo, prag u kojem smatraš da ćeš osjećati sigurnost, se samo malo pomakne.
I to je doslovno kao da trčiš za dugom i tamo kad misliš da ćeš ju uloviti, ona se pomakne. Isto je tako i ovdje. Klijentice koje su mislile da će osjećati sigurnost kad krenu zarađivati 3000 eura, kad su počele tri su mislile: “Aha ipak nije tri ta brojka nego je možda pet.” Pa kad su od pet došle na osam, ponovno su shvatile: “Aha moram preko deset.” I sad naravno karikiram i dajem otprilike brojeve, ali ono što je poanta je da osjećaj sigurnosti nećeš steći sve dok smatraš da je on na bilo koji način povezan sa bilo kojim brojem, odnosno sa bilo čime izvan tebe. Tu bih podijelila koliko sam se i ja sama znala osjećati zapravo potpuno zbunjeno kada sam ja sama počela zarađivati neke cifre koje su mi se nekada činile potpuno nemoguće i nisam ih niti postavljala kao cilj jer apsolutno mi se činilo nedostižno to za mene i nisam si davala dozvolu niti da ih napišem.
I kada sam ih počela zarađivati, shvatila sam da moj osjećaj sigurnosti ne samo da nije veći, nego je, da pače i manji. Jer svaki novi nivo prihoda nosi, ja bih rekla, jedan potpuno novi set izazova. Ti i dalje imaš sve one brige koje si imala do tada, naprimjer: “Da li ću imati opet ovako dobar mjesec, da li će se i iduće godine prodavati ovako dobro kao ove godine?”. Dakle, konstantno se ponavlja taj narativ, ali se i nadodaju na svakom novom nivou neki novi. “Da li dobro ulažem novcem? Ako toliko zarađujem, di mi je taj novac? Da li će mi netko uzeti? Da li sve radim kako treba?”. I ono što mi je zapravo pomoglo da napokon se usidrim u tom osjećaju sigurnosti, iako bih stvarno napomenula jer je vrlo važno da to nije konstanta i da to nije apsolutno. Dakle, naravno da i dalje osjećam nesigurnost i neizvjesnost oko određenih stvari, ali ono što mi daje dovoljnu podršku unutar mene, da osjećam dovoljnu sigurnost, da napravim velike i rizične poslovne poteze, da budem vrlo odlučna kada su neke dugoročne odluke u pitanju, da ulažem i investiram jako veliki novac iako naravno nemam garanciju itd. je zapravo utemeljenje osjeća sigurnosti u vlastitim kompetencijama, vještinama i znanju. To znači, ja ne znam, iako se prethodnih sedam grupa poduzetnije u potpunosti rasprodalo, jer i dalje nemam garanciju da će se rasprodati i osma. I koliko god dosadašnje iskustvo i svi trenutni parametri ukazuju na to da će i ova runda programa biti rasprodana, zapravo svatko onaj tko je bio u bilo kakvom obliku lansiranja ili bilo koje veće prodaje zna da je tu ipak prisutan taj osjećaj nesigurnosti.
Ono zbog čega je važno da znamo upravljati tim osjećajem je zato što ukoliko on počne upravljati nama, naša prodaja će neminovno postati sve lošija, jer pod pritiskom u vidu straha i grča je vrlo teško ostvariti neki veći prodajni rezultat. I ono što meni u tim neizvijesnim okolnostima daje tu unutarnju podršku je zapravo taj podsjetnik da to hoću li ili neću ja zarađivati neki iznos koji želim, ne ovisi o ‘Poduzetnijoj’, ne ovisi o broju polaznica koje upišu osmu rundu programa, jer čak i kada bi sve to sada u ovom trenutku nestalo, ja bih i dalje imala znanje, vještine i kompetencije na kojima bih mogla izgraditi bilo što drugo što bi mi ponovno generiralo prihode. Ono što je različito ovom tipu predavanja kroz kratke podcaste i mentorskom programu ‘Poduzetnija’ je što ovdje uglavnom čuješ nešto što si vrlo vjerojatno već i sama čula.
Može ja to obradim iz nekog drugog ugla na neki drugačiji način, dam neki drugačiji primjer, međutim ta informacija i dalje tebi stoji isključivo u kognitivnom dijelu tebe. Ono što kroz program radimo kada te mentoriram je da zapravo to što imaš u teoriji kao nekakvo kognitivno iskustvo zapravo primjenimo u tvoje konkretno poduzetničko iskustvo i to je ono što mi klijentice znaju reći sad mi se iz glave spustilo u tijelo jer je jedno nešto znat kao slovo na papiru a nešto sasvim drugo je imati to osobno iskustvo. A jednom kada emotivno i tjelesno sama proživiš to neko iskustvo tada se uvjerenja nepobitno mijenjaju jer jednom kada to doživiš više se ne možeš vratiti na staro.
Evo jednog primjera. U prethodnu rundu programa poduzetnija je ušla jedna klijentica koja je paralelno radila u obiteljskoj firmi i imala svoj zasebno posao. Ono što je ona odmah komunicirala je da njoj dugoročno je u planu da ona se razvija samo u tom samostalnom poslovanju. Međutim, ono kako je ona to tada komunicirala je da joj još uvijek ovaj obiteljski posao je siguran posao i pruža joj sigurnost u smislu financija. A s druge strane još uvijek si to ne može od svog samostalnog poslovanja priuštiti. Vrlo često mi dolaze u program klijentice sa tom situacijom i ono što vrlo brzo vidimo zapravo kada napravimo analizu svakodnevice je da njihov posao ne donosi dovoljno prihoda jednostavno zato što mu se ne posvećuju dovoljno. A ne posvećuju mu se dovoljno zato što im velik komad dana ide na taj primarni posao koje se negdje drže zato što su povezale osjećaj sigurnosti sa tom plaćom koju tamo dobivaju. Kroz podršku programa ova je klijentica već na polovici programa zaradila više nego cijelu prošlu godinu od svog poslovanja, a i dalje je radila puno radno vrijeme na svom tom primarnom poslu. Ono što je meni uvijek važno je da zapravo klijentice ne srljaju u otkaze zato što zaista smatram da taj neki stresni korak, a bez da imamo adekvatan plan i prije svega financijski plan, nije nešto što sugeriram. Tako da mi je kod ove klijentice bilo izuzetno važno da prvo napravimo okolnosti u kojima će ona moći samo iz sebi dokazati da ona može od svog posla zaraditi daleko više nego što može zaraditi na tom primarnom poslu. I jednom kada si je to dokazala i kada je zapravo u dva mjeseca zaradila više nego u prethodnih 12 mjeseci tada je ostekla dovoljan osjećaj sigurnosti da da otkaz. Tek tu su krenuli pravi temelji za poduzetničku slobodu jer ja ne mogu istovremeno biti slobodna i biti ovisna o tome hoću li napuniti naprimjer i ovu grupu ‘Poduzetnije’ ili ne.
Dok god ja smatram da sam ovisna o nečemu, o nekom obliku rada, nekoj ponudi, nekom klijentu, nekom zaposleniku, do tada ja ne mogu pričati o slobodi. Naravno, kao i svaki put do sada u slučaju tih klijentica koje uđu u program sjedeći na dvije stolice što se tiče poslovanja, ono što se vrlo brzo pokazalo je da kada je stavila sav svoj fokus na ono gdje se dugoročno želi graditi i razvijati, naravno da su prihodi sve više rasli, a da je ona bila sve odmornija. Ono što je kod nje vrlo crpilo energiju, naravno s jedne strane je full time job na kojeg je morala odlaziti, međutim ono o čemu nedovodno vodimo računa je to koliko našeg kapaciteta i energije troše stvari u koje ulažemo energiju, a da znamo da dugoročno ne želimo uopće ići u tom smjeru.
To je nešto što izuzetno crpi naš organizam i zato je jedan od benefita programa koje radimo dubinska analiza i trenutnog stanja i svakodnevice i poslovanja da bismo vidjeli u kojem smjeru želi klijentica ići i za koje stvari ima smisla da se trudi, da ulaže energiju, da investira novac, a što je to što može želi otpisati ili uopće više se ne želi time baviti. Kad napravimo tu analizu zapravo dođemo do toga da velik broj žena radi nešto samo zato što su navikle da to rade i nikad se više nisu preispitale ima li to danas u trenutnim okolnostima i sa trenutnim znanjima za njih više smisla ili ne. Drugi najčešći oblik ovog sabotera glasi posložit ću se jednom kada zaradim dovodno ili otići ću na odmor jednom kada posložim poslovanje kako želim i ostvarim financijski cilj kojeg sam si zadala.
Iako možda na prvu tako i ne zvuči u pozadini ove odluke vrlo često stoji upravo taj strah od budućnosti gdje si u sadašnjosti uskraćujemo ono što nam je temeljno potrebno i ono što očigledno nam organizam javlja da mu je potrebno. Zato što našim umom dominira ta anksioznost i to pitanje što će biti i tu negdje doslovno klijentice znaju otići u katastrofično razmišljanje o tome koja će se posljedica dogoditi i uslijediti ako se one nakratko opuste. I tu zapravo opet ulazimo u tu temu gdje što je veći strah, to je veća kontrola. Što više kontrole koristim, to sam istrpljenija i umornija. I ovo je jedan od primjera zašto je nekima poduzetništvo daleko teže nego nekom drugom. Jer poduzetništvo kao takvo je zahtjevno, međutim, ukoliko ti imaš izrazitu potrebu za kontrolom, zato što imaš i izraziti strah i osjećaj neizvjesnosti radi budućnosti, onda će ti to poduzetničko iskustvo biti daleko teže nego nekom drugom.
I to je odgovor na jednu od najčešćih pitanja vezanih za mentorski program ‘Poduzetnija’: “Kako je moguće da se te žene osjećaju rasterećenije, a da zarađuju više?” Ovo je jedan od odgovora.
Idemo sada na saboter broj dva, a to je tema granica
Stavila sam naslov granice zato što saboteri koji su povezani sa granicama opet imaju različite oblike, a neki od njih su preuzimanje tuđe odgovornosti, gaženje vlastitih rokova, davanje popusta ili bilo koji drugi uvijet suradnje koji nije u skladu sa tobom i još niz drugih odluka i poteza koje napravimo samo zato što se negdje bojimo, da će se netko naljutiti, da će nas netko odbaciti. Želimo kontrolirati tuđu sliku o nama, odnosno upravljati tuđim dojmom i zbog svega toga mi ne donosimo kvalitetne strateške odluke koje su dobre za nas i naše poslovanje, već stalno donosimo odluke na temelju različitih kriterija koji uopće ne bi trebali biti dio poslovne odluke. Iako ja radim većinom sa poduzetnicama koje već i same jesu majke, nerijetko u radu sa njima zapravo dođemo do toga da proces separacije od njihovih roditelja još uvijek nije u potpunosti dovršen i onda taj strah od toga što će mama ili tata misliti i reći, koliko god je to na nesvisnom nivou, negdje upravlja odlukama te poduzetnice gdje one paralelno pokušavaju i skalirati i rasti u poslovnom smislu i istovremeno se svidjeti roditeljima, odnosno paziti da slučajno ne bi stale nekome na žulj, odnosno da se netko ne bi na njih naljutio. Otklanjanje ovog sabotera je jedno od ključnih objašnjenja zašto polaznice poduzetnije imaju više vremena i energije u svom danu, a njihovi poslovni rezultati rastu.
Jer dok god ti nemaš jasne granice u poslovanju, a kada kažem poslovanju mislim i tvom privatnom i poslovnom životu jer jedno i drugo utječe na tvoje poslovne rezultate, do tada ćeš ti trošiti užasno puno energije i vremena na promišljanju o tome što će neko reći, hoće li se neko uvrijediti, da li ćeš nekoga naljutiti, kako izvjeća određeni konflikt, kako se svidjet svakome. S druge strane, nerijetko ćeš pristajati na neke suradnje ili uvjete suradnje koji su u potpunosti neusklađeni sa tobom i koliko god će ti i ta suradnja koja neće biti ugodna za tebe ti oduzimati energiju, nešto što će ti tu još jako puno vremena i energije trošiti je tvoj unutarnji kritičar koji će se lupati po glavi i govoriti: “Zašto sam pristala na ovo kad sam znala da nije za mene dobro?”. I to je moć sabotera, da ti ne znaš zašto nešto napraviš, ali ti se čini da ne možeš donijeti drugačiju odluku.
Naprimjer, ti znaš da ne bi trebala pristati na tako neku drugačiju suradnju od one koju inače dogovaraš, međutim, jednostavno ti nešto u tebi govori da ipak pristaneš. Vrlo često je u pozadini strah da neće biti dovoljno klijenata, da nije pametno odbijati potencijalnog klijenta odnosno novac i samim time zapravo donosiš tu odluku iz straha. Tako da da, s jedne strane mi kroz program i tekako unaprijeđujemo organizaciju i to je jedan od glavnih benefita kojeg klijentice ističu nakon naše suradnje, međutim ono što njima također štedi vrijeme i oslobađa svakodnevicu je i upravo otklanjanje ove mentalne blokade zbog koje nisu mogle postaviti ili održati granicu u poslovanju.
Treći saboter je nešto u čemu vjerujem da će se velik broj vas prepoznati a to je perfekcionizam
Perfekcionizam je nešto što vodi u burnout veći broj poduzetnica nego sav rad ovog svijeta. Zašto? Zato što perfekcionizam ne samo da staje na put završavanju određenog projekta nego čak i kada nas toliko rokovi stisnu da moramo nešto objaviti, nešto poslati, završiti neki projekt što god je u pitanju, mi ponovno i kada je ta stvar dovršena nećemo osjećati zadovoljstvo, dapače, osjećat ćemo nezadovoljstvo jer još nije dovoljno dobro i jer bi trebalo biti bolje.
I taj nekakav čak bih rekla osjećaj frustracije kojeg osjećamo na kraju projekta je nešto što itekako strozava motivaciju i taj neki životni lan i poriv i strast prema tome što radimo jer ako nikad nije dobro i ako si uvijek mogla bolje, jako je teško zadržati visoki nivo entuzijazma. Ono što se mijenja za poduzetnicu koja radi na svom mindsetu je da kroz proces i radom, kroz vrijeme, u jednom trenutku ona zaista integrira to uvjerenje da je dovoljno dobra i da ne mora dokazivati svoju vrijednost i samim time njoj poduzetništvo, bez da se išta okolo promijenilo, postaje lakše. Ono što ju rasterećuje i što ju olakšava je što sada više nema taj teret savršenstva.
I tu ponovno dolazimo do te razlike u težini poduzetništva jer da poduzetništvo je nekada i teško, međutim ono što je uvijek teško i najteže je taj imperativ savršenstva. A iz mog iskustva upravo ovo je jedan od najčešćih sabotera koje klijentice zaista ne mogu samostalno razriješiti. Neki od primjera kako te ovaj saboter usporava i spriječava da ostvariš svoje poduzetničke ciljeve je odgađanje objavljivanja bilo koje ponude ili bilo kojih sadržaja zato što i dalje nije dovoljno dobar.
Tvoja produktivnost je izrazito niska jer ti za sve treba previše vremena upravo zato što konstantno popravljaš i nadograđuješ i nadopunjuješ i u ovu kategoriju svakako spada još jedan ogroman poduzetnički izazov a to je strah od pogreške. Potpuno je nemoguće istovremeno pokušavati ne pogriješiti i razvijati se u poduzetništvu. Dakle to su dvije potpuno kontradiktorne stvari.
Međutim, ono što u radu sa poduzetnicama vrlo često otkrijem je da je za njih pogriješiti u djetinstvu bilo potpuno zabranjeno. Nekada su za pogrešku bile kažnjavanje tihom misom, to je ono kada nešto napraviš krivo i onda je u kući potpurni mir, tišina, niko ni s kim ne razgovara ili te, dapače, ignoriraju i oni međusobno pričaju, ali ti kao da si duh. A drugo do čega sam vrlo često došla kad sam dublje ušla u neke procese sa klijenticama je da je njima pogreška bila toliko zabranjena da one uopće nisu toga svjesne zato što je posljedica nekada davno bila toliko teška i toliko riskantna i velika da su one u vrlo ranoj dobi naučile da to uopće nije opcija.
I primjeri kako možeš znati da li ti to imaš i da li si ti na taj način razvijala odnos sa pogreškom je ako si samo iz skeniranja lica roditelja znala da li je nešto dobro ili ne, da li nešto odobravaju ili ne i često klijentice to znaju komunicirati na način da kažu: “Pa ne, kao stvarno nije bilo ono sad nekakvih velikih posljedica kada bi ja pogriješila, zapravo ja mislim da sam ja nekako sve i radila u skladu sa njihovim očekivanjima…”. Dakle, potpuno je neprirodno da dijete sve radi u skladu sa očekivanjima no ako je nekada dijete doživjelo da je to izuzetno riskantno onda se ono naravno prilagodi. I ovo je jedan od primjera zašto poduzetnice koje dugi niz godina već ulažu u osobni razvoj naprave veliku transformaciju kada uđu u mentorski program ‘Poduzetnija’ jer one imaju, naravno, kao i svi mi, kao i ja određene slijepe pjege na neke svoje procese, obrasce i uvjerenja i ukoliko rade same sa sobom naravno da one te slijepe pjege ne vide, a upravo su tu najčešće velike blokade koje ih sprijećavaju u daljem razvijanju poslovanja.
Tu dolazimo nastavno na prethodno na četvrti saboter a to je uvjerenje nisam dovoljna.
Kada mi klijentice tek dođu u rad one naravno to ne kažu kao: “Nisam dovoljna.” nego “Nikad nije dovoljno dobro.”, “Koliko god da si stigla napraviti nije dovoljno i trebala si još. Što god da jesi dala klijentu nije dovoljno i trebala si još.“ “Koliko god se jesi posvetila djeci nije dovoljno trebalo je još.”
I sad u koju god sferu privatnu ili poslovnu da uđemo zapravo ćemo ponovno doći do tog istog osjećaja, a to je ta neka unutarnja nedovoljnost. Ono do čega osjećaj nedovoljnosti najčešće vodi je pretjerani rad. Pretjerani rad je zapravo kompenzacija, odnosno mi pokušavamo pretjeranim radom na neki način nadomiriti taj osjećaj nedovoljnosti. To možemo zamisliti kao da smo u pijesku iskopali ogromnu rupu i ta rupa je toliko velika da ju mi stalno pokušavamo ispuniti sa pijeskom kojeg ubacujemo, ali doslovno kako mi ju ubacujemo i dalje nije dovoljno i dalje koliko god da mi ju ubacujemo iz uvjerenja u jednom trenutku ćemo ju popuniti zapravo je ona i dalje vrlo prazna. Upravo se to događa u velikom broju poduzetnica koje izuzetno puno rade, a konstantno su nezadovoljne i svojim rezultatima i svojim životom i nekako generalno ne bi htjele ostati na mjestu na kojem su danas.
Ovaj saboter je jedan od najopasnijih iz razloga što kada ga klijentica ima, ona će se najrjeđe javiti za suradnju. Dakle ona ne misli da previše radi zato što ima sabotera, naravno, jer su saboteri nesvjeni, nego misli da previše radi zato što jednostavno ima previše posla. Njen posao je takav i tu su uvijek ona opravdanja: “Ne razumiješ moj posao, ovo je specifično, jednostavno ima toliko obave za hrpa, nema zaposlenika, sama sam…”
Znači uvijek postoje sva ta nekakva racionalna objašnjenja zašto ona mora raditi toliko i kada ona čita iskustva drugih polaznica mentorskog programa ‘Poduzetnija’ iz najrazličitijih branši, njoj se i dalje čini da te druge žene negdje uspiju rastretiti svakodnevicu, a povećati poslovne rezultate zato što one imaju neke drugačije okolnosti i i dalje ostaje uvjerena da kod nje to ne može tako. I uopće, naravno, nema nikakvu predođbu o tome da je njen pretjerani rad zapravo kompenzacija i zamjena za neki neprorađeni osobni saboter koji je puno stariji nego što je ona u poduzetništvu. Ono kako ja vrlo često prepoznam ove klijentice kada tek krećemo u suradnju je način na koje se one prijavljaju u program, a to je da vrlo, vrlo često one meni pošalju mail dakle uopće ne ispune prijavnicu i u mailu mi zapravo navedu da smatraju kako sada još nisu idealni kandidati za upis programa ali znaju da bi jednog dana to voljele upisati pa ih zanima što je sve potrebno napraviti da bi jednog dana upisala odnosno kako se najbolje pripremiti. Baš sada u sedmoj grupi ‘Poduzetnije’ je bila jedna takva klijentica koja je na završnom susretu kada smo pričali tu “before-after” sliku što je to što su one negdje primijetile kao glavne benefite sa kojima izlaze iz programa i ona je jako puno pričala o samopouzdanju, o tome koliko je sada onako baš čvrsto na tom mjestu poduzetnice, koliko je povećala rezultate, kakve su joj sad ambicije itd. i ja sam ju podsjetila tada na način na koji se ona prijavila jer sam se sjetila da ona uopće nije ispunila cijelu prijavnicu na početku nego je zapravo upravo poslala taj email gdje je rekla da ona jednostavno ne misli da je još spremna. I to je ponovno to uvjerenje nisam dovoljno. Dakle; “Nisam dovoljno posložena da uđem u program, nisam dovoljno razvijena da uđem u program, još ne zarađujem dovoljno da uđem ili još uvijek nemam dovoljno vremena, još uvijek nemam dovoljno dobre okolnosti…” i uvijek je to neko temeno uvjerenje: “Nešto sa mnom ne valja, odnosno ja nisam dovoljno da bih se uklopila u tu grupu.”
Tu postoji još jedan razlog zašto ove klijentice se teže i rijeđe upisuju u program, a to je jedan veliki osjećaj srama koji se javlja sa osjećajem nedovoljnosti. Jer ti ako osjećaš da nisi dovoljno, onda ćeš se ti negdje nesvejsno imati potrebu sakriti jer ne želimo se pokazivati svijetu dok nismo dovoljne zato što je to vrlo ranjivo mjesto. I takve klijentice će češće pitati imam li opciju jedan na jedan rada zato što im je izlaganje grupi izazov.
A upravo takvom tipu klijenata posebno odgovara grupni rad zato što kada čuju i vide tuđe nesavršenosti, a njima su iste te poduzetnice na vani dok su pratile njihov rad, izgledale ono savršeno posloženo, samo pouzdano, sigurno itd. to je onda nešto što kod njih napravi taj jaz manjim i onda negdje počnu mic po mic iz sebi opraštati tu nesavršenost.
Peti saboter sa kojim se vrlo često susrećem u radu sa poduzetnicama je uvjerenje da mora biti teško
Prvo što je važno da znamo o ovom saboteru je da je on zapravo obiteljski obrazac. Vrlo često kada uđemo malo u obiteljsku dinamiku shvatimo da ovo uvjerenje nije razvijeno kod klijentice iz nekog njenog izravnog iskustva, nego je nešto što je naučila u okruženju i okolnostima u kojima je odrastala i uglavnom je to nešto što se prenosi sa koljena na koljeno. Suprotnost od uvjerenja da mora biti teško, i to mi je vrlo važno naglasiti, nije ona neka lakoća koja se danas nažalost često prodaje na tržištu u smislu: “Sa samo dva klika dnevno, četiri dana u tjednu, radiš gdje hoćeš kad hoćeš, živiš kod car, imaš milijune na računu…” Dakle, to nije suprotnost uvjerenja mora biti teško, nego je suprotnost to da si ne staješ na put kada dođe do mjesta na kojem trebaš primiti rezultat. To znači da poduzetništvo ima svoje izazove, da traži ogromnu disciplinu, ogromno strpljenje, ogroman rad, posvećenost, dosljednost, kontinuitet, stručnost. Dakle, niz stvari zahtijeva, ali s druge strane, kada vidiš smisao u tome što radiš, kada vidiš rezultate, kada voliš to što radiš, onda nije toliko teško da izgubiš balans sa privatnim životom, da narušiš svoje zdravlje, da moraš patiti i krvariti za te rezultate i slično.
Ukoliko to je tvoje iskustvo, postoji velika vjerojatnost da zapravo sve svoje poslovne akcije temeljiš na ovom uvjerenju. Ono što je izazov kod ovog uvjerenja je to što kada god klijentica ima to nesvjesno uvjerenje, iako ona u svom okruženju ili primjerice kroz priče mojih klijentica ili na bilo koji izravan ili neizravan način doživi nešto što joj pokaže da može biti lako, da može biti drugačije, da postoji i neki drugačiji primjer, to iskustvo se zbog sabotera koji ona nosi u sebi to jednostavno o nju obije doslovno kao o teflonsku tavu. Dakle, znate ono kad imate teflonsku tavu onda se sve onako odbija, doslovno tako se ta nova iskustva odbijaju o nju.
I ove klijentice vrlo često osjećaju ogromnu frustraciju zato što su to one žene koje puno rade na sebi, a i dalje im je teško i dalje ne znaju kako si pomoći, kako se rasteretiti, kako se osloboditi i onda dolazi do te frustracije: “I dalje radim na sebi, a i dalje se toliko mučim, što radim krivo?” I nažalost nerijetko dođu na mjesto, uvjetno rečeno, očaja, gdje se počnu pitati da li je uopće realno da ikad bude drugačije i da li netko tko priča da je moguće drugačije uopće govori istinu ili se možda samo njegove okolnosti do te mjere razlikuju od njenih.
Ono što mi klijentice s kojima radim na ovom uvjerenju u okviru mentorskog programa uglavnom komuniciraju pri kraju suradnje je da napišu i dalje ima izazova, i dalje ne ide sve glatko, ali je sada puno lakše: “Kad zapne znam što uraditi.” I to mi je važno naglasiti zato što koliko god je razvijanje poduzetničkog mindseta i razvijanje poduzetničkih vještina krucijalno za postizanje velikih rezultata u balansu sa privatnim životom, vrlo je važno naglasiti taj dio da ne postoji točka ili trenutak kojim ćemo mi razriješiti sve sabotere, sve blokade, sve izazove, sve nesigurnosti, ne znam šta, i živjeti lakoću i lagodan život bez ikakvih problema. Znači, naravno da dinamičnost života, otkrivanje nekih novih poslovnih i financijskih nivoa, nove okolnosti u poslovanju i privatnom životu nose neke nove izazove, međutim, ono što za klijentice bude drugačije je da tim izazovima sada pristupaju sasvim drugačije. Od onog obrasca da je morala sve sama i da je moralo sve biti teško i da mora patit i da mora zaslužit, jer je i to jedno baš često uvjerenje povezano sa ovim, znači: “Ja moram zaslužiti.”, pa onda: “Patim da zaslužim na taj način.” Sada, iz drugačije percepcije i drugačijih alata sasvim drugačije pristupaju otklanjanju tih prepreka.
Ukoliko si se prepoznala u nekim od ovih sabotera i ako ti je ova epizoda bila korisna, pozivam te da na vrijeme uzmeš svoje mjesto u posljednjoj rundi mentorskog programa ‘Poduzetnija’ i daš sebi priliku da pratiš kako se tvoje poslovanje razvija time što se ti oslobađaš negativnih obrazaca i uvjerenja. U trenutku snimanja ove podcast epizode preko 50% kapaciteta je već popunjeno stoga nemoj dozvoliti svojim saboterima da te uvjere u odgađanje ove odluke nego već sada klikni na link u opisu ove epizode, pročitaj sve detalje o programu i ukoliko se prepoznaješ u njemu vidimo se od 10.3. u četveromjesečnoj suradnji. Veselim se pokazati ti put do velikih rezultata u balansu sa privatnim životom.
