„Nisam zadovoljna na trenutnom poslu.“
„Znam da želim nešto svoje, ali uopće ne znam u kom bih smjeru krenula.“
Rečenica „ne znam što želim“ postala je standard. Toliko puta čujemo ili izgovaramo tu rečenicu da smo se u nekom trenutku prestali pitati što to uopće znači. Ta se izjava počela koristiti kao opravdanje za ostajanje na mjestu.
Ne znam što želim
Prvo i najvažnije, “ne znam što želim” nije činjenica nego je misao. Činjenice su nešto univerzalno istinito oko čega se svi možemo složiti. Činjenica je da tjedan ima 7 dana i da je čelik tvrd materijal. Izjava da tjedan prebrzo proleti nije činjenica nego misao.
Zašto je ovo važno? Razlikovati činjenicu od misli je važno zato što čovjek može upravljati svojim mislima, može ih mijenjati. Isto to vrijedi i za misao „ne znam što želim“.
Ovo nije samo misao nego i stanje. U tom stanju naše su misli negativne „za druge je moguće, za mene nije“, „kasnim“, „ni u čemu nisam posebno dobra“, itd. Takve su misli praćene neugodnim emocijama poput straha, zabrinutosti, ali i beznađa. Vrlo često se uz to javlja ravnodušnost, pri čemu motivacija za bilo kakvo pokretanje akcije drastično opada.
Što osoba koja tako razmišlja i tako se osjeća uglavnom čini? Čeka.
- Čekamo idealan trenutak, priliku koja će doći izvana, da se nešto u vanjskome svijetu promjeni.
Prilike nikada ne dolaze izvana. One su cijelo vrijeme oko nas, a jedino što se može i treba promjeniti kako bismo ih počeli uočavati je naša percepcija.
Pojednostavljeno bih percepciju opisala kao stakla na naočalama. Ako su jako zaprljana, mi nećemo vidjeti bistro, ali to ne znači da oko nas nema predivnih vidika. Kada očistimo stakla činit će nam se da se svijet u međuvremenu proljepšao.
Kako saznati što želim?
Prije nego se pozabavimo pitanjem kako saznati što želiš, prvo se moramo pitati zašto. Postoje razlozi zbog kojih trenutno ne znaš što želiš i dok ne otkriješ koji su to razlozi te ih ne otkloniš, nećeš si dozvoliti „očistiti stakla na naočalama“.
Unutar svakog od nas postoji svojevrsna navigacija. Tu navigaciju zovemo intuicija. Intuicija nam omogućuje da osjetimo (i prije nego što kognitivno nešto spoznamo) je li nešto za nas ili nije. Ono zašto se intuicija sve više spominje u današnjem društvu je između ostaloga to što nas intuicija vodi prema našoj svrsi, a ljudska bića imaju snažnu potrebu da pronađu smisao u svemu što rade.
Dugo godina je prevladavalo objašnjenje da je čovjek racionalno biće. Iako on to jest, on nije samo to. Mi smo puno više od svog racia i dok sebi ne pristupimo na taj način, odvajamo se od emocionalnog, duhovnog, i svih ostalih dijelova sebe.
Zašto je važno poznavati sebe?
Jedan od najvećih razloga zašto mnogi ljudi danas ne znaju što žele je upravo taj da ne negiraju svoj emocionalni dio. Što to znači i zašto to rade? Naš emocionalni dio sadrži ushite, nadu, uzbuđenje, ali i tugu, ljutnju i razočaranje.
Ako se nismo spremni nositi s neugodnim emocijama koje se jave, ako ih ne znamo regulirati i ne upoznamo njihovu ulogu, mi ćemo taj dio sebe uglavnom ignorirati. Ne činimo to s namjerom da si štetimo već zato što se na taj način pokušavamo zaštititi od boli i neugode.
Da bismo saznali što želimo neophodno je da naučimo prihvaćati sve emocije.
Kako upravljati mislima?
To što možemo upravljati svojim mislima ne znači da je to jednostavan proces, pogotovo u samom početku. No, baš kao i svaka vještina, s vremnom postaje sve lakša.
Da bismo upravljali svojim mislima potrebno je da ih osvijestimo i zatim preusmjerimo (promjenimo misao ili akciju). Većini ljudi se čini da ne mogu upravljati mislima samo zato što im misli često dolaze nepozvane. No, čak i tada misli ne dolaze iz vanjskog svijeta nego iz naše glave, a nad njom možemo uspostaviti potpunu kontrolu. Različite vježbe, meditacija, mindfulness, KBT pristup i ostalo snažno utječu na našu vještinu upravljanja mislima.
No, kada govorimo o stanju u kojem ne vidimo širu perspektivu već nam je fokus mogućnosti izrazito sužen, pravo pitanje je „zašto“. Zašto mislimo da ne znamo što želimo odnosno zašto ne znamo što želimo?
Želje i emocije
Mnogi bi se, kada bi to bilo moguće, htjeli zauvijek riješiti briga. No, kada bismo zaista znali što to znači nikada to ne bi odabrali. Briga je ništa drugo nego zamišljanje nečega što u sadašnjem trenutku ne postoji. Čak i ako zamislimo situaciju dobivanja otkaza, mi ne brinemo radi tog konkretnog trenutka nego zbog pomisli na budućnost „što će biti i kako ćemo živjeti“.
Ako malo razmislimo, vidjet ćemo da je na drugoj strani brige želja. Kako to mislim? Željeti nešto jednako kao i brinuti o nečemu podrazumijeva zamišljanje našeg života s nečime ili bez nečega, odnosno zamišljanje nečega čega u ovom trenutku nema.
Dakle, kada bi se riješili toga da brinemo, također bismo ostali bez mogućnosti zamišljanja i planiranja. Poanta nije odreći se bilo kojeg dijela sebe, pa tako niti onog dijela koji brine. Poanta je razviti vještine kojima ćemo brinuti manje, rjeđe i s manjim intenzitetom.
Što ako nemam želja?
Ukoliko emocionalni dio sebe toliko snažno odcijepimo od sebe kako bismo se zaštitili od osjećaja boli i neugode, vrlo je moguće da ćemo steći privid da ne želimo ništa. Točnije, željet ćemo neke prolazne stvari uz pomoć kojih ćemo lakše zaboravljati na bol ili nezadovoljstvo kao što su opijati, pretjerana kupovina i ostalo o čemu sam više pisala u tekstu Kako pronaći sreću.
Samo osoba koja može ostati prisutna u trenutku sa emocijama koje se jave, dati im prostora i prihvatiti ih je osoba koja može doprijeti do svoje intuicije, a time onda i svojih želja.
Neki od slučajeva odcjepljenja od sebe:
- Brine te tuđe mišljenje više nego tvoje osobno
- Ne znaš se nositi s neugodnim emocijama
- Ne možeš provoditi vrijeme sa sobom (bez da nešto radiš, bez mobitela i bez drugih ljudi)
- Konstantno si u pokretu, ali u nemirnoj energiji
- Muči te nesanica
- Lažno si optimistična u javnosti iako se osjećaš sasvim drugačije
Kako pronaći svoju svrhu (Ikigai i ostale metode)
Ako predugo ne osluškujemo sami sebe, nego slušamo druge ili se namjerno dovodimo u pretrpane rasporede kako ne bismo stali i razmislili, tada je naš odnos s našom intuicijom potpuno narušen. A u tom slučaju odgovor na pitanje „što ja želim“ ne treba tražiti u vanjskome svijetu, tehnikama i metodama već u obnavjaljnju odnosa sa samim sobom.
Ikigai je, vjerujem, kao i niz drugih tehnika i metoda izvrstan suputnik u procesu upoznavanja sebe.
Ali, ukoliko se bojimo ući dublje u sebe, ukoliko smo iz straha od boli postavili blokade na putu prema sebi, tada nam ni najsuvremenije metode neće pomoći da shvatimo što želimo.
Prije nego saznaš što želiš, potrebno je da saznaš tko si.
Osobna odgovornost
Pitanja poput „tko si ti“ i „što želiš u životu“ nisu nimalo jednostavna. Takva nam pitanja vraćaju odgovornost u ruke, a mnogi se u današnje vrijeme boje osobne odgovornosti. Zašto? Zato što osobna odgovornost koliko god se isplatila nije uvijek ugodna ni jednostavna.
Ako ne znamo što želimo, imamo tu privilegiju da krivimo okolnosti za poziciju u kojoj se nalazimo. Jednom kada preuzmemo odgovornost za svoj život, napuštamo ulogu žrtve u kojoj smo imali određene beneficije. U toj ulozi dozvoljeno je: željenje, kukanje, okrivljavanje, neinformiranost, itd. Koliko god to sebi odbijali priznati, nekada je zaista lakše da drugi odlučuju umjesto nas. No, to nas ne dovodi tamo gdje mi želimo stići ispod slojeva straha i obrana.
Zašto je „ne znam što želim“ dobar znak?
Ne znam što želim fraza je kojom mnogi opravdavaju stajanje na mjestu. Ta rečenica mnogima služi kao znak stop na cesti. Vjerujem da je to potpuno pogrešan pristup. Ne znam što želim zapravo bi trebalo poslužiti kao podsjetnik da se nastavimo kretati, kao zeleno na semaforu.
Kada znaš što želiš, onda se krećeš u tom smjeru. Kada ne znaš što želiš, sve su ti opcije otvorene i to je predivna pozicija. Možeš se kretati u kojem god smjeru da odlučiš i putem otkrivati nove putokaze i vidike.
Mnoge muči pitanje odakle početi, ali prvi korak zapravo i nije toliko bitan. Prvi korak je samo to, prvi korak. Kada tek krećemo na to putovanje, tada ne možemo niti znati kuda nas taj korak može odvesti upravo zato što s pozicije na kojoj smo sad vidimo određeni horizont koji će postati širi kako se mi nastavimo kretati.
Ne moraš znati krajnju destinaciju da bi krenula na put. Dovoljno je ukrcati se na prvi let koji se ponudi i dozvoliti putu da te iznenadi paletom mogućnosti. Kad se osvrneš unatrag, shvatiti ćeš zašto je put išao baš tim redoslijedom.
PS, ako ti se nakon što osjetiš želju prema nečemu javi pitanje „koliko je to realno“ to samo znači da si se nekada davno razočarala i da te sada tvoj um pokušava zaštiti od ponavljanja te boli. Ali, podsjeti se da si ti vođa svog uma i da neugoda razočaranja nije ništa veća od neugode stagnacije i neživljenja svoje svrhe te ispunjavanja svojih želja.
Savjeti kako saznati što želiš
Kao što dijamant ne možeš brusiti mislima nego, ako želiš predivan kamen, moraš raditi na tome. Jednako je tako sa željama. Da bi došla do svojih želja a onda ih i ostvarila, na tome moraš raditi. Nije dovoljno razmišljati.
Evo nekoliko savjeta kako otkriti što želiš:
- U početku pristanu na svaku priliku koja ti se nađe na putu
- 30 dana bilježi što te sve taj dan fasciniralo, zaintrigiralo i usrećilo i nakon toga analiziraj popis i pronađi određene zakonitosti (koji se elementi ponavljaju i što to za tebe znači)
- Donosi odluku kao da je jedna u nizu (jer i jest – imaš se pravo predomisliti)
- Provodi više vremena sa sobom i suoči se sa startnom pozicijom
- Dozvoli sebi osjetiti neugodne emocije
- Radi i ono što znaš da nije 100% tvoja strast dok god je ne otkriješ (ona dolazi putem, ne na mjestu na kojem si sada).
Sjeti se da se dobre stvari ne događaju odabranim ljudima već ljudima koji ih odabiru.
Sretno ti u ostvarenju svojih želja!
Kroz program SamopouzdaniJA naučit ćeš kako čuti sebe i svoje želje, utišati unutarnjeg kritičara i postati sebi podrška koju si čekala izvana. Kada postaviš te temelje i upoznaš sebe, više ti ništa ne stoji na putu kreiranja tvoje poduzetničke priče. Prijavi se na sara.peranic@gmail.com
