Dugo sam dvojila, pisati na ovu temu ili ne.

Teška je, ali to nije razlog da se o njoj ne piše.
Osobna je, ali takve su i vaše priče koje dijelite sa mnom u programima.

Ako si već stavila maskaru i krenula u dan, možda da odgodiš čitanje.
Jer, tuđa tuga uvijek probudi onu našu.

Uskoro će biti točno 5 godina otkako je naša mama otišla u vječnost.

U sjećanju na to, želim podijeliti s tobom neke važne lekcije koje mi je taj gubitak donio.

Svaki gubitak nam nešto donese i svaki dobitak nešto odnese.
Pitanje je samo koliko smo toga u tom trenutku svjesni.

Ne pišem ti ovo da ti spustim raspoloženje.
Upravo suprotno, pišem ti da te podignem.

Nevjerojatan je taj paradoks života:

upravo te susret sa smrću može potaknuti da više Živiš.

Kažem “može potaknuti” jer ne vjerujem da nas išta izvana mijenja samo po sebi. Razna iskustva nose u sebi potencijale promjene, manje ili veće.
A na nama je da te potencijale koristimo.

Kad je bolest već bila blizu, ali odlazak još jako daleko, znala sam se pitati:

“Pa kako ću se jednog dana udavati, a da Nje nema blizu?
Kako ću SLAVITI više ijedan rođendan bez Nje?
Kako će izgledati moje diplomiranje, kad ona čiji bi pogled pun ponosa zauzeo cijeli prostor neće biti tamo?!”

Udala se još nisam, pa ne znam, ali rođendane slavim, diplomu sam proslavila, uskoro ću i drugu – i ne plašim se više “kako će biti”.

Ne fali ona tada najviše.

Znaš što najviše fali?

Kada čujem kako netko dugo miješa med.
Onaj zvuk udaranja žličice o stijenke šalice – to mi probudi uspomenu.

Točno je tako dugo i jednolično ona miješala čaj ujutro.

Kad se porežem (a ja sam onaj tip koji se na papir poreže), a nema nje koja je znala nježno i medicinski precizno staviti flaster ili gazu.

Znam da ti zvuči pretjerano kao “stvarno Sara – sad ćeš još reći da postoji tehnika kako se stavlja flaster”

Ne znam, ali kad bi ga ona stavila izgledalo je baš tako – kao da postoji tehnika koju je ona u potpunosti savladala.

Sjećam se kada sam kao mala pala s bicikla i došla na šivanje u bolnicu, s kolikim sam ponosom odgovorila “moja mama” kada me doktor pitao gdje sam bila odnosno tko mi je prethodno zbrinuo ranu jer je izgledalo “profesionalno”.

Sada, dok se prisjećam toga pomalo mi je i smiješno koliko je banalna situacija meni bila značajna. Ali – upravo o tome se i radi.

Fale oni mali trenuci u kojima si se pored nekoga osjećao veliko (viđeno).

Nedostaje onaj iskreni osmijeh kada procvatu prve ciklame pa bismo joj ih sestra i ja donijele na posao, a ona bi se svaki put razveselila kao da je prvi, i kao da još nije vidjela da su VEĆ izrasle.

Uživaj u malim stvarima, jer su najveće – tek sada mogu reći da ZNAM što to znači.

Drugo što me gubitak naučio je što zapravo znači da iz svake situacije, pa i one najgore, možemo izvući nešto dobro.

Čitala sam o tome nebrojeno puta.
Ali, s ovim gubitkom kao da sam prošla na ispitu te lekcije.

Možda se pitaš “ali, što je to dobro u bolesti i preranoj smrti”?

Bolest je ušla u obitelj poput sata čije kazaljke glasno otkucavaju.
Time nas je potaknula na više svjesnog prisutstva, a manje moranja.

Koliko god smo se i tada trudili provoditi vrijeme zajedno, odtada smo se prestali truditi i počeli to u potpunosti živjeti.

Nestali su razgovori “na pola uha”.

Nestali su izgovori zašto nešto ne stignemo.

Nestala su druženja s podvojenom pažnjom (pola tu, pola u mobitelu).

Nestalo je MORANJE da kuća bude preokrenuta naopačke prije Božića.

Nestalo je MORANJE da su svi prozori uglancani.

Nestalo je odgađanje da si kažemo važne stvari, da si izrazimo zahvalnost.

Zamisli koliko toga smo dobili.

Vjerujem, da bolest nije došla, da neke od ovih stvari ne bismo STIGLI proživjeti, makar svi doživjeli stotu.

Jer – nije do VREMENA nego do naše nesvjesnosti o prolaznosti tog vremena.
.

Treća lekcija koju sam usvojila ovim gubitkom je da se SMISAO ne pronalazi, nego gradi.

Smisao je subjektivna odluka, a ne objektivna činjenica.

Kad se događaju stvari u životu koje nisi htio/htjela, glavno pitanje koje si postavljaš je ZAŠTO.

Pokušavamo shvatiti.
Pronaći razloge.
Pronaći SMISAO.

Nešto što sam shvatila baveći se svojom tugom i prorađivajući taj gubitak je da sam ja ta koja odlučuje hoće li za mene taj prerani odlazak imati smisla ili ne.

Vjerujem da je moja mama otišla s razlogom.
Kako to mogu znati?
Tako što radim na tom razlogu. Gradim ga, kroz sve što radim.

Kao što vjerujem da je otišla s razlogom, isto tako vjerujem i da ne bi otišla tako rano da je znala (i živjela iz tog znanja) neke stvari koje ja danas znam i prenosim drugim ženama.

Da se moranje ne mora.
Da se vrijednost osobe ne dokazuje.
Da trpjeti više ne znači voljeti više.
Da se ljubav ne zaslužuje.
Da brinuti o sebi nije sebičnost.
Da je sreća roditelja veliki dar djetetu, a da mu je njegova tuga preteški teret na malenim leđima.

Tada to nisam shvaćala, dok nisam u osobnoj psihoterapiji došla do toga – ali kada se osvrnem na period gubitka, a zatim razvoja svega što danas radim – danas vidim kako je to dvoje povezano.

Sve što danas izučavam i radim, radila sam i prije, ali u znatno manjem obimu.
Prije 5 godina je otišla, a ja sam prije 4 godine počela širiti ova znanja glasno i daleko.

Sada shvaćam:
Koliko nje ima u svemu što danas razvijam.
Koliko njen odlazak dobiva sve veći smisao širenjem svega što bi voljela da je ona znala.
Koliko je moja motivacija za sve ovo što radim neraskidivo povezana s osjećajem zahvalnosti za sve što sam od nje dobila i željom da barem dio toga uzvratim.

Tako je nastala SamopouzdaniJA.
Ne radi samopouzdanja samog po sebi.
Već radi težnje da svaka žena na ovom svijetu nauči skinuti teret koji nije njen sa svojih leđa.

Da nauči da ima pravo i MOGUĆNOST promijeniti način na koji je navikla doživljavati sebe.

Da osvijesti i promijeni obrasce koji su je nekada štitili, a danas je onemogućuju da se poveže, da živi nesputano i da bira iz želje.

Zato je nastao i program Planiranja vremena.
Ne da bi stigla napraviti više.
Nego da bi stigla živjeti više.
Da stigneš reći sve ono što smo si mi stigli reći, tek u tim zadnjim godinama.

Zato toliko vjerujem u važnost rada na našem odnosu s vremenom.

Jer ne mogu vratiti vrijeme i mudrije ga provoditi s njom dok je bila tu.
Ali, mogu pričati o svom iskustvu i znanju pa da ti mudrije provodiš vrijeme prvo sa SOBOM a onda i s ljudima pored kojih se ti osjećaš kao što sam se ja osjećala pored nje – veliko (viđeno).

Često dobijem zahvale za svoj rad putem maila.
Iako to cijenim, ne trebam to.
Dajem, jer sam dobila.
Dajem, jer u tome vidim i gradim smisao.

Najveće “hvala” ako pratiš moj rad je da to PRIMJENIŠ, ŽIVIŠ i ŠIRIŠ dalje.
Da netko drugi dobije ove lekcije na lakši način.

Živi.
Male stvari.
Sa sviješću.
Da su velike.
I da su prolazne.
<3