Uvod
Pozdrav svima i dobrodošli. Današnja tema podcasta je “burn-out” u pomagačkim profesijama. A naravno, na tu temu s kim drugim mogu razgovarati najbolje nego sa Kristinom Rajski, psihologinjom, psihoterapeutkinjom, poduzetnicom i osobom koja je zaista se usmjerila i specijalizirala u ovoj temi. Kristina, hvala ti što si izdvojila vrijeme da podijeliš neko svoje iskustvo. Molim te da se za početak ti ukratko predstaviš.
Hvala tebi, Sara, na pozivu. Ja sam Kristina, psihologinja, psihoterapeut pod supervizijom i poduzetnica. I ovo je jedna tema stresa i “burn-outa” koja je meni jako draga, iako je jako, jako teška i zahtjevna i sveobuhvatna. I rekla bih da su začetci moje ljubavi i moje težnje da se bavim ovom temom krenuli još ranih dana na početku fakulteta kada sam i sama imala iskustvo kroničnog stresa i “burn-outa” i zapravo koliko to posljedica ima na pojedinca i onda ona nemogućnost da si pomogneš i bespomoćnost koju osjećaš jer jednostavno nema nikakvih izvora, niti mogućnosti potpore.
Ono što me zanima je, kratko si sad spomenula neko svoje iskustvo, ali da nam zapravo kažeš kako si ti od svih nekih tema koje i psihologija i psihoterapija omogućuju da izaberemo i da se njima bavimo, kako si izabrala baš to, odnosno koje je neko tvoje iskustvo prije nego što si uopće se usmjerila u poduzetništvu? Kako je to bilo vezano za stres i “burn-out”?
Zašto stres i „burn-out“?
Osim ovog osobnog iskustva, prvi događaj koji je mene zapravo jako usmjerio je kada sam bila kod liječnika i kad sam dobila savjet nemoj biti toliko pod stresom. I ja kao student psihologije sam mislila, ajme, ja sad trebam sve znati što znači ne biti pod stresom. Ja ne znam što znači ne biti pod stresom, jer zapravo niti je bilo toliko literature, niti je zapravo itko znao što znači ne biti toliko pod stresom. I onda sam nekako kroz cijelo svoje studiranje učila o tim temama, istraživala, pisala seminare, zapravo i diplomirala i radila završni na te neke teme i tu je zapravo krenulo to neko profesionalno usmjeravanje. I onda nakon fakulteta sam se zaposlila u srednjoj školi i zapravo vidjela da su i tamo učenici pod jako, jako velikim stresom. S tim da sam ja radila u vrijeme korone, znači stres je bio dupli, tro dupli nego što je inače, znači imamo te nekakve akademske zahtjeve, imamo ove zdravstvene zahtjeve, online školovanje, ali ne samo što su djeca bila pod jako velikim stresom, nego sam ja bila sa nastavnicima koji su isto tako bili pod jako, jako velikim stresom. I nakon tog pripravništva, nakon tih godinu dana, ja sam se zapravo i dalje htjela usmjeravati u temi stresa i u temi “burn-outa”, međutim niti natječaja nije bilo, niti sam ja zapravo mogla izmisliti nijedno zanimanje koje se nudilo na tržištu gdje bi ja to mogla raditi. Ja to mogu, ja to želim, ja to volim, pa idem probati, pa što bude da bude. I tu je negdje krenulo onda i rad sa klijentima, jedan na jedan i sva iskustva koja imam.
Ja vjerujem zaista da je, kao što je neko moje iskustvo, da je jedan veliki dio tvoje motivacije upravo proizašao iz tvojeg osobnog iskustva gdje si ti osjetila tu frustraciju, kako je to kad ti kažu budi manje pod stresom, a ti ne znaš kako da budeš manje pod stresom i to ti stvara dodatan onda stres, gdje si ti osjetila, kako je to zapravo nositi se sa svime time i sa još tim jednim očekivanjem, a to je da nađeš način da ti bude dobro. I jednom kad si se izvukla iz toga koliko si onda zapravo poželjela to podijeliti sa svijetom, kako da se i oni izvuku. Nešto što u zadnje vrijeme dosta primjećujem, a to je, znači to nije naravno stručan termin, ali kao nekakav PTSP nakon “burn-outa”, gdje mi jako puno klijenata koji mi dođu u rad, nakon što su jednom iskusili iskustvo od “burn-outa”, da doslovno imaju toliki strah, tolike fobije da će opet to iskusiti, da onda kao da onako hodaju po jajima, vrlo su oprezni, vrlo su prestrašeni, zapravo su dodatno pod stresom jer se boje opet upast u “burn-out”. Zapravo sad smo već dosta ušli u tu temu, voljela bih da se kratko vratimo i uopće definiramo što to “burn-out” je, jer svi mi negdje znamo sindrom pregorijevanja, ali zaista često mi se, pogotovo kod klijenata koji su stručnjaci, pomagačkih profesija, događa da mi klijent dođe sa strahom što mi se događa, da li sam ja u “burn-out-u”, događa mi se to, to, to i to, i onda mi nabraja šta mu se sve događa i pita se da li je on u burn-out-u, da li nije, ne zna kako si pomoći. Dakle, što je uopće nekakva definicija, kako osoba može prepoznat da li je u burn-out-u ili nije?
Što je burn-out?
Super pitanje, vjerujem da je to jedno od temeljnih pitanja koje je zapravo važno odgovoriti, ali prije nego što krenemo uopće na to što je burn-out, mislim da je važno da malo odzumiramo i vidimo što je zapravo stres. Jer od stresa, odnosno od tog doživljaja stresa sve negdje počinje. I stres kao reakcija je jako, jako prirodna i nikad mi ne možemo maknuti tu našu stresnu reakciju. Znači, događa se onaj “fight or flight” efekt, da kada je neki događaj percipiran kao jako, jako opasan, pa se javlja i ubrzano disanje i ubrzani otkucaji srca i one misle, ajme šta će se dogoditi, to je zapravo negdje prirodna reakcija. Samo što ta prirodna reakcija u današnje vrijeme se javlja sve češće i češće. Zato što su zahtjevi koje smo mi postavili sami prema sebi i koje može neko radno mjesto predstavlja ili koje okolina od nas zahtjeva su sve veći i veći. I onda se ta stresna reakcija, taj mehanizam pali sve češće i češće. I što je ta reakcija češća, to je veća vjerojatnost da smo mi pod nečim što ja nazivam kronični stres. Znači to je onaj dio gdje stalno je nešto, stalno sam na iglama, stalno nešto moram, moram ovaj “task”, moram ovaj projekt, čeka me ovaj klijent, moram još ovo dovršiti, ajme djeca me čekaju, moram na izlet, moram biti odmorna, sve nešto moram, moram, moram. I onda kad kronični stres jako, jako dugo traje, mi dalje imamo neke ideje, ok, ja i dalje to radim i to ima nekog smisla. To će možda negdje prestat ne znam kad, ali u trenutku u kojem kao da jednostavno se voda prelije iz čaše, kad taj kronični stres više nema prostora gdje biti u organizmu, događa se burn-out, odnosno događa se to sagorijevanje i gubitak svih kapaciteta i emocionalnih i mentalnih i fizičkih. I onda ta osoba jednostavno više niti ne vidi smisao, niti je motivirana za posao. Ono što ja vidim u svom radu je taj konstantan, umor, ali ne samo fizički umor, nego i emotivni umor. Dogodi se kompletan jedan besmisao, kao ništa nema smisao, ni moje djeca nemaju smisao, ni ja nemam smisla, ni moj posao nema smisla, zašto ja uopće živim? I to se dosta može preslikati na depresivne simptome. Burn-out i depresija nisu isto, ali se mogu jako preslikavati simptomi, zato što jednostavno suho je, više nemam od čega dati. Jer sam stalno davala, davala, davala, ali ja više nemam šta, ni sebi, niti drugima. Tu je negdje taj burn-out i danas je dosta čest. Ja bih rekla da je dosta podmukao, jer dolazi polako, dolazi potiho, niti ne kužiš zapravo da je došao, jer budem još samo ovo, pa budem još samo ono. I odmorit ću se, eto, samo da završi školska godina, ili samo da počne školska godina, ili samo da završi ovaj kvartal. I uvijek se negdje pauzira i odmor i briga za sebe, sve dok jednog trenutka se više uopće ne može pauzirati. I tu se onda događa burn-out.
Sad si rekla jako puno stvari zbog kojih je, možda malo nespretan pojam, ali prilično logično da se, nažalost, toliki pomagači nađu u tom burn-out-u, a to je davanje preko svake granice. Iz razloga što je potreba tržišta vrlo velika, ja bih rekla čak sve veća, i onda je vrlo teško tom jednom pomagaču koji zna da, naprimjer, ja radim sa puno klijentica koje su specijalizirane za određene teškoće i tako dalje, i samo ih je nekoliko u cijeloj regiji. A primjerice djece ili odraslih ljudi sa kojima radi je jako, jako puno. I vrlo je teško toj osobi reći ne, moji kapaciteti su popunjeni, ne primamo klijente. I s druge strane onda idemo davat, pa uzmemo malo od sna, pa uzmemo malo od vremena sa svojom obitelji, pa uzmemo malo od vremena u kojem smo trebali brinuti o sebi. I na kratke staze to negdje radi. Ali na duge staze, kad smo dugo davali, dvjesto posto sebe, a ne sto posto koliko i možemo, onda naravno da u jednom trenutku dođemo do toga da smo dali toliko više od onog što smo imali, a nismo dalje sebi punili baterije i svoje spremnike, i onda dođe upravo ta faza u kojoj je nažalost velik broj pomagača danas, a to je jedno stanje i frustracije i nemoći, jer toliko dajem, a vidim da je tržište i dalje, onako da i dalje ljudi trebaju, da nije dovoljno, i onda osjećam se bespomoćno, jer koliko god dajem nije dovoljno. Posljedica je neko beznađe, kao pogledaj koliko sam truda uložio ili uložila, a i dalje rezultata kakve ja želim nema, znači potpuno neko beznađe i besmisao u smislu da li sve ovo što ja radim, da li to ima smisla, jer i dalje vidiš koliko potrebe za tako nečim ima.
Kako prevenirati „burn-out“?
Ono što me zanima je kako ti u svom radu radiš sa klijentima i kako ti uopće kao pomagač se nosiš, možda ću ja krenuti prvo od tebe, kako ti kao pomagač brineš o sebi da ti ne bi došla na primjer u stanje burn-out-a, dakle na koji način preveniraš stanje burn-outa?
Ja bih rekla da sam ja počela prevenirati stanje burn-outa i kroničnog stresa i puno prije nego što sam službeno postala pomagač, znači prije nekakve diplome ili upisa psihoterapijske edukacije i ja to volim podijeliti na nekoliko razina. Prva razina je ta jedna osnovna fundamentalna briga za sebe i koliko god je ovo već možda i izlizano i svi to znaju, ali uvijek mislim da je jako, jako važno napomenuti. Ja to zovem tri stupa. Tjelesna aktivnost, prehrana i spavanje. Jako, jako važno i ne oduzimat niti jedna od ta tri stupa. Uopće nemam potrebu pregovarati o tome hoću li ja kvalitetno spavati, kvalitetno se hraniti ili otići na trening jer me to podržava. Druga jedna stvar koju ja radim za sebe i za svoje klijente a to je da ulažem u edukacije, u mentore, u superviziju kako bih ja imala svoj stup na koji se mogu osloniti. Jer ono što ja jako često vidim je ja sam pomagač, ja sam psiholog, ja sam psihoterapeut, ja sam socijalni radnik, ja sam pedagog, ja sam nastavnica, ja sam liječnik, medicinska sestra i ja pomažem drugima. Ja brinem za druge i ja moram stalno drugima biti na raspolaganju. Ali nema onog dijela, ali ja ću se prvo pobrinuti za sebe. I to je jednostavno fundamentalna ključna stvar da i pomagači imaju svoje pomagače, nekog koji drži leđa i nekog koji ih usmjerava. I treća neka razina na kojoj se ja brinem za sebe je da konstantno radim na sebi i usklađujem svoja očekivanja s tim što radim, da se ne bi dogodio ovaj besmisao. Jer ja ne mogu, stvarno ne mogu pomoći svima koji su potrebni, ne mogu pomoći svima koji su u burn-out-u. Ali niti ne trebam, jer imaju drugih ljudi koji to mogu. A ideja da bi trebali pomoći svima i biti uvijek tu za sve je jednostavno jako sabotirajuća i neminovno onda osobu dovodi do straha i stresa i frustracije i kroničnog stresa, pa onda potencijalno i do burn-outa. Tako da to su te neke tri razine koje stalno radim, godinama već radim i mislim da zbog toga niti ne osjećam toliki stres. Osjećam ovaj nekakav akutan stres kad se nešto događa. Ali to je faza, to nije nešto što traje, to nije moje stanje. To je nešto što je meni jako, jako prirodno. U smislu, ok, nešto se događa, imam izlaganje ili moram lansirati nešto ili idem na ispit i naravno da se tu malo pojača stres. Ali ovaj kronični stres, njega zapravo nemam. Jer sam se prvo morala pobrinuti za sebe i prije nego što sam počela raditi s klijentima. Jer ja to zaslužujem, a onda i moji klijenti to zaslužuju. Ja ne mogu, stvarno ne mogu pomagati drugima ako ja nisam ok, ako ja nisam namirana.
Zapravo bih ja rekla da trenutno na tržištu postoji jedna kontradiktornost kada su u pitanju pomagači. To je iz želje da pomognu svima, odnosno što većem broju klijenata koji trebaju njihovu pomoć, ljudi napuste brigu o sebi. A upravo onda kada prestaneš brinu do sebi, e tek tada zapravo dugoročno ne možeš pomoći nikome, a ne većem broju ljudi. I koliko god se svaki pomagač mučio sa sto i jednom misli i osjećajem, tipa osjećaj krivnje, da li je ok da ja sad uzmem neko vrijeme za sebe, da uzmem odmor, da šta ja znam šta, a moji me klijenti trebaju. Pa različiti strahovi, da li ako ja promijenim način rada, da li će onda moja namjera doći pod pitanje, da li je sebično da se ja brinem o sebi. Znači sto i jedna misao i doslovno sabotirajuća misao i popratni osjećaji nas dovode do toga da ajde ipak ću još uzeti tog klijenta, hajde ipak ću još raditi na način na koji radim, ajde ipak ću ostaviti nižu cijenu, ajde ipak ću različite stvari koje ih vode do burn-outa sa tom idejom da tako pomažu više. Meni je osobno, a onda i velikom broju mojih klijenata, upravo to poduzetništvo i sve vještine i alati koje smo tu stekli pomoglo da zapravo nađem način da prvo zadovoljim svoje potrebe, a onda iz tih zadovoljenih potreba idem bezuvjetno pomagati i doprinositi drugima. I voljela bih čuti zapravo tvoju perspektivu i kako je neko to iskustvo sa tim nekim nesrazmjerom između toga da idem pokušati svima pomoć, onda zanemarim sebe i onda zapravo dolazim do toga da pokušavam pomoći drugima, ne znam pomoći sebi, dugoročno dođem do burn-outa. Kako se ti zapravo nosiš sa tom nekom, ja bih rekla, popratnom vojskom misli i osjećaja straha, ili pa da li sam sebična, da li sam manje dobar pomagač ako nekog odbijem ili kako si se ti zapravo sa svime time nosila?
Moram priznat da sad više toga nemam, ali na početku je definitivno toga bilo jako, jako puno. Jedna od prvih misli, ideja koja je meni osobno bila naj, najteža je bilo ja sam sebična ako uzmem u odmor, ako odbijem ili proslijedim nekoga, ja sam sebična ako otkažem kavu na koju ne želim ići, ja sam sebična ako kao prioritet stavim to da hoću ići spavat ranije, a ne otići na neko druženje. I to je bila neka najteža, najteža ideja s kojom sam se ja nosila. Pogotovo zato što kad sam ja krenula na ovaj put i malo prije toga se naravno desio onaj dio koji se većinom događa, to je da neki ljudi odlaze iz života, neki novi dolaze gdje sam ja znala dobivat, joj kako si sebična, kako se nisi upustila u razgovor, zašto nisi došla na ovo druženje i to mi je bilo joj, jesam stvarno sebična. I onda neka druga popratna misao je bila, ja moram isto pomoć svima, meni se to ne smije dogoditi, kako se ja mogu osjećati loše, kako ću ja ako se osjećam loše pomagati drugima. I onda sam ja zapravo radila sve što ja govorim svojim klijentima da trebaju raditi, koristila sve nekakve tehnike, znanja, alate, pričala s tobom i prolazila smo i moje nekakve osobne procese u vezi tih misli i onda sam zapravo shvatila to neke etikete i nametnute ideje od strane pomagača kao ti se trebaš tako i tako ponašati jer si pomagač, jer si ti ovdje da služiš drugima na neki način. I kad sam ja to sebi izdiktirala u glavi kao ja nisam sebična ako brinem o sebi, nužno je, ali osnovni je preduvjet da ja brinem o sebi da bi ja mogla pomagati drugima, ne da ja pomažem drugima pa ću onda brinuti o sebi, ne, ne, ne, ide obrnuto, ja se prvo brinem o sebi pa onda pomažem drugima. To me ne čini sebičnom, nego me to čini zapravo jako kvalitetnim stručnjakom jer su onda poprilično jasni prioriteti i opet mi je onaj dio kako ja mogu pomagat nekome i govorit mu šta treba radit ako ja to prva sama ne radim. To me čini sebičnom i nestručnjakom, a ne da se brinem o sebi. Dakle, tu sam ja sebi postavila to u glavi i to sad nije uopće bio tak jednostavan proces, postavila sam se u glavi, to je baš bio proces, ali je to negdje moj mindset. Oko pomagača, oko klijenata i oko brige za sebe.
Wow, znači toliko si važnih stvari sad izgovorila, ponovno imam potrebu sad provrtiti po glavi još jednom sve što si rekla, jer da, s jedne strane mislim da puno pomagača sputava upravo to uvjerenje da njima, na primjer, ne treba rad na poduzetničkom mindset-u jer su već radili na svoji glavi, kao da osobni razvoj i osobna psihoterapija nužno znači da smo proradili sve ove neke sabotaže koje se jave, a s druge strane onda, ovaj dio, da, da, ali ja neću ući u poduzetništvo jer nije meni do više zarađivanja, ja neću ući u poduzetništvo jer meni je važno da pomažem ljudima, meni je važno da budem dostupna, da ljudi mogu doći do mene, a onda ono što vidimo da se događa je previše klijenata u jednom danu, gdje onda je tvoj fokus potpuno disperziran i gdje je tvoja energija u jednom trenutku, ono, imaš određeni kapacitet i ne ide dalje od toga i onda zapravo dolazimo do toga da si ti sve umorniji, tvoj klijent ili sporije napreduje ili duže traje proces, mislim, to se dogodi kada ti kao pomagač nemaš sto posto kapaciteta, a nemoguće je da ga imaš ako imaš osam klijenata dnevno svaki pet, šest dana u tjednu i zapravo vidimo da upravo ono što od čega bježimo nas sustigne, a to je kao ja ne želim ući u poduzetništvo jer nisam ja tu u pomagačkoj profesiji radi novca, a onda zato što mi taj novac ipak treba da se dalje financiram, da se pobrinem za svoje životne potrebe i tako dalje, pa primim još tog jednog klijenta, ipak prihvatim rad u sedam ujutro, u devet na večer, subotom, nedjeljom, kako god, jer moram platiti život i zapravo negdje opet dolazimo do te diskrepancije između, kao što si ti to lijepo rekla, onoga što propagiram i onoga što živim, a nije da pomagač to zapravo ne želi, bar nekoliko sam ih ja upoznala, nego se jednostavno ne snađu u toj silnoj potrebi da doprinose i da odgovore na potrebe tržišta i s druge strane da se pobrinu i za neke svoje potrebe i to je dio. Vjerujem da je svaki pomagač barem jednom čuo, prvo masku u avionu moramo staviti sebi jednako tako i u pomagačkoj profesiji, s druge strane ti ne znaš kako u tom nekom trenutku u kojem netko je u potrebi i traži tvoju pomoć, ti ne znaš kako prvo sebi staviti masku, nego prvo ideš staviti njemu i u jednom trenutku ti si taj koji ostaneš bez zraka i onda ti tražiš pomoć drugog pomagača i dovoljno kao da se vrtimo u krug, znači ja kao pomagač totalno iscrpim se, onda ja tražim drugog pomagača da me izvuče iz toga, onda on meni govori ono što sam on ne živi, on mi govori moraš uzeti odmor, moraš uzeti za sebe, ne možeš spasiti svijet i onda on to govori meni, onda izvuče mene, a onda je on sebe prekrcao, onda on traži nekog trećeg i zapravo zaista pojednostavljuje stvar kad svatko prvo živi ono što priča i prvo utjelovi se u tome, a tek onda zapravo to propagira drugima. S druge strane, onaj strah koji postoji je da li ja kada promijenim način rada, onda neću više pomagati ljudima na ovaj način, nekako osjećamo tu odgovornost da doprinosimo na način na koji smo do jučer doprinosili. Ono što s druge strane znam je da ti, otkako si u poduzetništvu, zapravo poprilično velik broj ljudi prati tvoj rad, uči uz tvoj besplatan, čak da sad i ne spominjem i plaćeni sadržaj, uz tvoj besplatan sadržaj i zahvaljujući tome se educiraju, tako da me zanima zapravo, otkako si razvila svoju poduzetničku priču, koji je način na koji ti doprinosiš društvu, a onda i svojim klijentima kad su u pitanju tema stresa i burn-outa. Znači, koji je to nekakav besplatan sadržaj i doprinos, koji su nekakve usluge, kako ljudi mogu raditi s tobom, čisto da vidimo na primjeru kako to oko tebe izgleda.
Moj prvi kanale negdje je bio LinkedIn i tamo sam ja još uvijek jako puno objavljivala. I negdje je moja početna ideja, prije poduzetničke priče, znači prije uopće klijenata, je bilo hajde da ja maknem cijelu maglu oko tog stresa i da vidimo što stres zapravo je i od čega je zapravo stres satkan u današnje vrijeme. I ja tamo objavljujem već godinama i ta tema je jednostavno neiscrpna, jer toliko puno pojmova, ideja, problema ima oko toga da mislim da je to jednostavno nemoguće prestati pričati o tome. I onda sam krenula i na Instagram, i na newsletter, ali svakako sam ja jako, jako ponosna što sam počela uviđati da su i mediji počeli biti puno zainteresirani, pa radio, pa televizija, pa nekakva gostovanja na programima, jer se sve više zapravo primijetilo aha, ovo je jedan jako, jako važan faktor koji ima utjecaj. Tako da to je negdje što se tiče mog besplatnog sadržaja i usmjeravanja. I onda jako, jako pratim i potrebe tržišta i potrebe klijenata, i vidim, aha, što sad tu treba. I onda što sam primijetila je da, kako se ta priča sve više i više zarotirala, da je i mene počelo pratiti puno više pomagača. Znači, ne samo mojih klijenata, nego i pomagača, pogotovo kolegice i kolega iz struke. Netko je rekao, ajme, kako ti to radiš i biraš klijente i imaš određen broj klijenata… Jer ja imam jako, jako strogo pravilo o broju klijenata s kojima radim, broju klijenata koji smijem imati u jednom danu. Ne zato što ih ne mogu imati više, nego zato što apsolutno zahtijevam da onaj prvi klijent kojeg sam imala ima istu pažnju i moj kapacitet kao i onaj zadnji. Što onda znači da ja ograničavam i broj klijenata, i broj klijenata koje imam u danu, i koje dane radim i koje dane ne radim. I onda bih rekla da zbog toga moji klijenti stvarno i imaju toliko i uspjeha, i toliko se brzo izvuku iz burn-outa, i toliko brzo imaju nekakve rezultate. Jer mene nije bilo strah. Ja ostat ću bez klijenata, ili neću moći pomoći svima. Jednostavno, mene je bilo strah. Ajme, šta će netko sad drugi misliti, ili kao ja sad neću pomoći gladnom djetetu u Africi. Do te mjere to ide. Joj, neću moći pomoći svima. Jednostavno je to bilo pomoći ću onima kojima mogu najviše pomoći.
Ja se tu jako želim nadovezati, a to je nešto što ja često svojim klijentima govorim. Nije odgovornost tvojih klijenata da plaćaju tvoje račune i da brinu o tome kako ćeš ti živjeti. Velik broj ljudi uzima više klijenata zato što su troškovi njihovih života porasli i onda zapravo idu na količinu zato da mogu to podmiriti. Dakle, i onda tko ispašta, ispašta klijent. Umjesto toga, ono što ja zaista vjerujem i propagiram i živim i pokazalo se na tolikom broju mojih klijenata, pomagača, da zapravo kada nađeš način. Kao što si ti rekla, primjerice znam da ti sad imaš i svoj program i na različitim kanalima si, podijelila si usluge i tako dalje. Dakle, kada ti nađeš način da na različite načine financiraš svoj rad i da imaš različite izvore prihoda a ne samo taj jedan na jedan direktan rad, opet ćeš imat zadovoljene te svoje nekakve financijske potrebe i afinitete, kakvi god oni bili. A s druge strane ćeš i u radu sa klijentima zaista biti 100% prisutna, 100% u kapacitetu i ovo mi se jako sviđa kako si rekla moj zadnji klijent i moj prvi klijent u danu moraju imati jednaki moj kapacitet, jednaku moju prisutnost. A ne da sam ja sa devetim klijentom, osmim klijentom koji je već taj dan u potpunosti istrošena i onda, eto, imam osjećaj da mu pomažem, da radim, a zapravo je upitno koliko je tu efikasno raditi, koliko onda taj klijent ima priliku da nešto dobije, da raste uz mene i tako dalje. Ok, e sad vidimo s jedne strane da si smanjila tu broj klijenata, a s druge strane, vjerujem da velik broj pomagača koji želi smanjiti dnevni broj, a opet imaju različite troškove života koji trenutno su im prisutni. Koji su još onda tvoji izvori prihoda, odnosno na koji način si ti, ajmo reći, upotpunila taj neki broj koji si prije radila u direktnom radu, kako to sad izgleda?
Pristup klijentu i struktura poslovanja
Nakon nekog određenog broja klijenata i nekakvog dizanja cijena, se zapravo zaključilo da se jako, jako veliki broj tema koje radim sa klijentima jedan na jedan ponavlja. I što se tiče misli, preplavljućih negativnih misli, emocija, stresa, burn-outa, kako brinu ili ne brinu o sebi, to sam doslovno mogla ovako, aha, to, to, to, to, nekako sam ja to sama sa sobom počela sistematizirati. Ono što mislim da je jako, jako važno tu napomenuti je da sam ja jako sistematična oko svojih bilješki i oko toga kako pratim rad svojih klijenata. Da sam ja imala deset klijenata dnevno, ja nikad ne bi mogla uočiti taj obrazac koji se ponavlja. I baš mislim da je to taj dio, jer ja, sa prvim klijentom s kojim sam ikad krenula raditi kada sam započela poduzetništvo, ja sam si doslovno zacrtala ja ću na ovaj način raditi, na ovaj način ću se pripremati, ovako ću pisati bilješke i to sam samo nadograđivala. Jednostavno nije bilo opcije da moji klijenti nemaju bilješke, da nemaju svoj fascikl, svoju mapu, moje vrijeme i moju potpunu energiju, inače neću raditi. I onda jer sam ja sebi to tako postavila, mogla sam uočiti obrazac. U trenutku u kojem sam počela uočavati obrazac, sam onda zapravo počela istraživati. To onda znači da ja mogu snimiti video, napisati priručnike, davati nekakve primjere i možda u grupi to postaviti da i drugi ljudi čuju i da i drugi ljudi su pod stresom. To se događa vrlo često i pomagači, ali i ne pomagači budu toliko sami u tom svom stresu i toliko ne pričaju ili ne izlaze van ili ne traže pomoć da misle ja sam jedina i nikom nije kao u meni i nešto sa mnom ne valja jer se ja tako osjećam. To nije istina. Jako puno ljudi se tako osjeća. I onda je zapravo tu nastala ta ideja za program jer sam onda računala koliko otprilike ljudima treba da vide prve promjene. Šta je ono što im je najbolje kliknulo donijelo najviše rezultata. Koje sam ja neke svoje osobne materijale napravila za njih jer ih nigdje drugdje nisam mogla naći i tako sam ih ja upakirala u jedan program. I tu je zapravo nastala ta ideja da što više ljudi čuje ovo znanje i primi alate i shvati da ne moraju uvijek se seliti na drugi kraj države. Ne moraju uvijek davati otkaz da bi im bilo bolje. Ne moraju ne raditi pogotovo ako žene vidim da jako vole svoju karijeru i jako žele to raditi ali jednostavno radije će dati otkaz jer ovo više ne mogu raditi. Da te jednostavno neke radikalne stvari nisu potrebne nego samo se okrenuti prema sebi, prema toj svojoj unutarnjoj prirodi i onda se jako, jako veliki pomaci događaju. To je ona rečenica koju ja jako volim čuti od klijenata. Uvijek se naježim svaki put kad je čujem: “Kristina, sve se promijenilo”. Znači sve se promijenilo ali ništa se nije promijenilo ali sve se promijenilo jer sam se i ja promijenila. I to je svaki put se naježim jer je stvarno tolika istina. I od tuda je nastala ideja za program. Ja i dalje volim i radim taj jedan na jedan rad ali ideja za program je zapravo nastala i za ljude koji možda pogotovo za žene koje nemaju toliko vremena misle da im treba pa joj dobro, budem u devetom desetom mjesecu radila na tome a ovako je imaš videa, imaš priručnike imaš mene, imaš grupu imaš sve. Ajmo raditi na tome. Jer kod mene je uvijek klijent alfa i omega on je uvijek početak i kraj mojeg biznisa. I uvijek kad nešto radim od objava do pojavljivanja uvijek je moj klijent, što mu treba? To je zato što sam tebi prvo dala. Da nisam, nikad ja ne bi mogla dati svom klijentu.
Znači svaka ti čast za način na koji pristupaš svakom klijentu. Jako se imam potrebu vratiti na onaj dio kad si rekla vezano za bilješke kako ih vodiš. I toliko sam zapravo fascinirana s jedne strane a s druge strane mi je toliko onda logično da su tvoji klijenti počeli imati tako brzo rezultate da si toliko brzo uspjela uočiti obrasce koji se kod svih tih klijenata javljaju. I nekako mi je opet važno vratiti se i na te pomagačke vještine i na poduzetničke vještine na različita pitanja koja zapravo sabotiraju pomagače da to primjenjuju. To je primjerice pa dobro ali kako ja sad mogu naprimjer povećati cijenu svoje usluge a s druge strane je ovo potreba a ne luksuz i ovo bi trebalo biti dostupno svakome. Ono što znam je da zapravo kod tebe vrijeme odnosno proces rada sa klijentom traje poprilično kraće od neke uobičajene, od uobičajenog procesa upravo zato što ti radiš samo sa svojim idealnim klijentima i onda si ti svoja znanja i svoju stručnost usko vezano za tu temu toliko brzo zapravo dovela na viši nivou, jer jedno je kad bi ti radila s temom burn-outa s jednim klijentom, možda da jedan tjedan, drugo je kad ti od četiri klijenta u tom danu i četiri dana u tjednu sve budu teme burn-outa u tom, zapravo ti vrlo vrlo brzo dođeš do puno iskustva, do puno tih obrazaca koje si spomenula i da naravno onda radiš puno brže rezultate, puno veće rezultate, pa i tvoja cijena u skladu sa time veća i tako zapravo s jedne strane na taj način zadovoljiš sve svoje potrebe, a s druge strane i taj grupni rad i nešto što onda ljudima omogući da u skladu sa svojim nekim potrebama rastu u takvoj nekoj zajednici. Moram ti reći, nisam ti to nikad rekla, ali sad si me podsjetila kad si rekla to, radikalni neki potezi dati otkaz odseliti se negdje… Dakle, prije nekoliko godina sam ja toliko osjećala taj neki stres, unutarnji nemir, onako neko nezadovoljstvo, a ne znam kako da se smirim, kako da se uzemljim, kako da si pomognem i onda se sjećam da sam rekla ja ću jednog dana otići na mjesec, dva u Indiju da se smirim. I kao ja sam stvarno vjerovala u tom trenutku da nema drugog načina da ja se uzemljim i smirim nego da je ono negdje i da onda tamo me kao to nešto čarobno na zemlji ne znam ti šta smiri i onda ću se ja vratiti. Danas mi je to smješno zato što još uvijek nisam otišla u Indiju, planiram ali nisam bila još a ipak sam izgradila taj unutarnji mir i danas često klijentice kažu, ono baš me u rad s tobom privukao taj mir koji nekako zrači iz tebe, ali baš mi je važno reći taj dio da taj mir nikako nije nešto s čim sam se rodila niti nešto što mi je to tako samo došlo nego je zapravo proizašlo upravo iz ovog što ti radiš, a to je da sam naučila kako se nositi sa stvarima koje su mi bile izrazito stresne, to su bile od neke osobne dijagnoze od gubitka bliskih osoba od preuzimanja obiteljskog kredita, obiteljskog poslovanja, znači to su bile neke stvari koje su meni sa tim kapacitetima, tim iskustvima i tim godinama bile izrazito stresne i stvarno vjerujem da ne bi se bila izvukla iz toga na adekvatan način da nisam imala te neke vještine koje sam putem naučila. Još bi ja puno, puno ovu temu čušila za tobom ali mi je opet važno i da budemo koncizni i kratki da netko tko zaista sluša može popratiti i ostati koncentriran. Da li postoji bilo šta u ovoj temi u ovom općenitom području što misliš da je važno reći a da nismo spomenule? Kad smo se pripremale za epizodu si mi spomenula kako je uopće termin burn-outa nastao pa bi možda bilo to interesantno da nam podijeliš.
Pojam „burn-out“
Da, to je jedan zanimljiv “fun fact”. Pojam “burn-out” nije nešto što je toliko staro. Zapravo je skovan taj termin 1970. Kada su primijetili da medicinske sestre i medicinske osoblje ima nešto nekakav sindrom, nešto se tu događa s njima gdje su jako umorne, gube motivaciju ne mogu više niti brinuti za pacijente i onda zapravo je jedan psiholog promatrao što se zapravo događa i to je on shvatio da su one zapravo u burn-out-u. Odnosno imaju taj sindrom sagorijevanja zbog jako intenzivne brige za druge jer posao medicinskih sestara i liječnika stvarno nije lagan. To nam je isto jedna jako velika pomagačka struka. Imaju jako puno pacijenata za koje brinu. Nemaju ovaj dio samo brige, odnosno brinem za sebe i onda kroz prozor odlazi i balans između privatnog i poslovnog. Imaju jako, jako puno zahtjeva što od pacijenata što sa strane posla što od smanjenih kapaciteta i onda je zapravo tu nastao termin burn-outa znači burn-out je nastao iz pomagačkih zanimanja. Nije nastao nigdje drugdje jer se već tad primijetilo aha nešto se događa sa pomagačima kada oni ne brinu za sebe. Tu naravno jako ovisi o tome kakvo je radno mjesto ali isto tako jako jako ovisi o tome kakva je osoba, kako brine za sebe, na koji način pazi da ona ne ode u burn-out. Tako da je to jedna jako zanimljiva činjenica jer se već tad prepoznalo da pomagači stvarno imaju jako veliki potencijal za razvoj burn-outa.
Kristina hvala ti puno što si podijelila svoje iskustvo za koje vjerujem i nadam se da će nekom pomagaču koji ovo sluša dati hrabrost i nadu i taj neki vjetar u leđa da se zaista unatoč svim tim strahovima, osjećaju srama, krivnje i čega god ipak pobrine prvo za sebe da bi onda zaista mogao i davati drugome. Ako postoji još nešto što ti je važno da nisam te pitala, možeš reći sad. Ako ne koja bi bila neka tvoja poruka za kraj i gdje ljudi mogu učiti više od tebe?
Poruka za kraj
Vidi, ovo je tema koju ja mogu pričati dva tjedna bez prestanka tako da mislim da nema ništa što je jako, jako važno a da nismo ti i ja prošle, a neka poruka za kraj za pomagače bi bila – da dala bi jednu metaforu znaš da ja jako volim metafore, svi moji klijenti znaju da ja jako volim metafore, ali metafore objašnjavaju sve. Ako idemo na neki dugačak put naprimjer idemo na relaciji Osijek – Split i mi do pola napunimo svoj auto sa gorivom i dođemo na pola puta i u jednom nema goriva, kako ćemo mi doći onda do tog Splita? Pa jel se onda ljutimo na auto jer je prazan, jer kao ljutimo se ajme meni kako sad neću doći ili ga zapravo napunimo? To mi radimo sa sobom. Ljutimo se na sebe jer smo i prazni, jer ne možemo davat, jer kao morali bi još, a zapravo nismo napunili sebe. Nećemo se ljutiti na auto, napunit ćemo ga. Isto tako, ajmo se ne ljutiti na sebe nego se napuniti po brinuti za sebe. Eto, to je neka poruka za kraj.
Super, hvala ti puno i za kraj nam samo reci gdje možemo ćuti o ovim temama?
Na LinkedIn-u, Kristina Rajski i na Instagramu Kristina o stresu i onda tamo postoje linkovi na newsletter i razno razne i objave i storije i vježbe i svašta nešto. Tako da svi su dobro došli.
Kristina, hvala ti puno i hvala svima koji su pratili ovu epizodu i ovu važnu temu. Čujemo se u sljedećoj epizodi. Pozdrav!
