Kako prihvatiti uspjeh nakon godina truda: Je li moguće da je tako lako?
Pozdrav i dobrodošli. Ovu podcast epizodu ti snimam iz Splita, gdje sam došla na nekoliko dana da bih sa zaručnikom proslavila njegov 30. rođendan, a nakon čega idem na sedmodnevno jedrenje sa mojim dugogodišnjim klijenticama iz programa PoduzetniJA. E sad, u ovom periodu pogotovo ukoliko pratiš moje društvene mreže, vjerujem da to znaš, se zapravo kod mene i privatno i poslovno događa izuzetno puno toga, iako rekla bih da općenito u ovih pet godina poslovanja je zaista iz godine u godinu bilo jako puno toga lijepog što se događalo, ali nekako ova peta godina je zaista, možda čak mogu reći urodila plodom na temelju svega što sam ranije radila. Tako da s jedne strane razvijam najzanimljivije projekte do sada, jako puno druženja i rada uživo sa svojim klijenticama, s druge strane privatno se događaju divne stvari i nekako sam odlučila snimiti ti ovu epizodu zato što i iz svog iskustva ali i iskustva velikog broja mojih klijentica iz mentorskog programa PoduzetniJA, ono što često primjećujem je da kada dođe taj period u kojem dođu plodovi našeg dugogodišnjeg rada, onda se javi misao: “Je li moguće da je tako lako?” Dakle, u trenutku u kojem napokon dođu ti rezultati, nakon izuzetno puno ulaganja, izuzetno velike discipline, neodustajanja, prelaženja prepreka koje su bile izuzetno zahtjevne i na kojima bi vjerojatno 99% ljudi odustalo. Kada dođemo do tog nekog željenog rezultata, nekako kao da zaboravimo sve ono što je bilo i pitamo se da li je ovo realno, da li je ovo moguće, kako meni smije ili može biti tako dobro.
Suočavanje s unutarnjim otporima i izlazak iz zone ugode na putu do uspjeha
Nedavno sam na odmoru u Crnoj Gori susrela jednu svoju polaznicu šeste grupe PoduzetniJE koja je zapravo kada je ulazila u program bila izuzetno posvećena onome što radi, ali s druge strane njeni poduzetnički rezultati apsolutno nisu bili u skladu s time zato što nije imala poduzetničke vještine koje bi onda doprinijele tome da ono što radi zaista i urodi plodom. I sada je prošlo dva mjeseca od završetka tog programa i njena priča, njen narativ, njeni rezultati su potpuno suprotni od onoga sa čime je prije šest mjeseci ušla u četveromjesečnu suradnju. I pitanje koje mi je postavilo je bilo upravo to, Saro, je li moguće da je toliko lako? I onda sam ja zapravo podsjetila na sve što je nju prvenstveno dovelo do toga da uopće uđe u program zato što je kod nje zaista bilo užasno puno previranja i neodlučnosti. Opekla se ranije kroz neke programe, njeno ulaganje je bilo izuzetno veliko, nije bila sigurna da li je njena branša kompatibilna za program, dakle baš je bilo onako jako, jako puno odricanja i odlučivanja prije uopće ulaska, a onda kada je ušla u program je imala izuzetno velike blokade i otpore prema promjeni. Nisu naravno svi bili svjesni, ali su bili baš veliki i jaki i zahtjevni i većina ljudi bi na tom mjestu vrlo vjerojatno u nekom trenutku odustala i rekla, ma ovo za mene ne radi, nema to smisla za mene možda za nekog drugog radi, ali za mene ne, možda je nekom drugom lakše, ali evo kod mene je situacija ovakva, a ono što je ona redovito radila je da je iz tjedna u tjedan dolazila, postavljala pitanja i kad joj nije bilo jasno i kad se nije slagala i kad nije vidjela svrhu, primjerice, njoj je bilo izuzetno teško napraviti godišnju poslovnu strategiju zato što ona više onako umjetničke i te neke duhovne prirode gdje voli raditi iz trenutka, iz inspiracije, vodi se osjećajem i ona u tom trenutku jednostavno nije vidjela način da to dvoje poveže i uskladi.I koliko got to ovako dok ja snimam podcast ili ga ti slušaš, zvučalo jednostavno ili lagano, ja se točno sjećam te njene unutarnje borbe između svijeta kakvog je do tada poznavala i nekih potpuno novih vještina i načina funkcioniranja. Da ne spominjem koliko je bilo zahtjevno za nju redefinirati uopće sliku o sebi jer mi kada mijenjamo načine na koje funkcioniramo, nužno moramo promijeniti i sliku o sebi. Od primjerice stručnjaka određene branše do toga da smo sada poduzetnici i da se u skladu s time ponašamo. I treća baš velika blokada odnosno otpor koji se javljao je bio onaj vezan za povećanje svojih prihoda gdje zapravo je ona prva u svojoj obitelji koja zarađuje radeći nešto što voli. Dakle ne nešto što se mora što se to radi zato da bi se preživjelo i platilo račune, nego nešto u čemu istinski uživa i oko čega je strastvena. I kada dođu ta pitanja onda se krene otvarati pitanje pripadnosti obitelji, pitanje odbačenosti, pitanje da li se ja sada uzdižem iznad nekoga. Tu se ponekad javi kod nekih klijentica i ona unutarnja djevojčica koja pokušava zaštititi svoje roditelje na način da ne zarađuje više od njih jer kako ja sad mogu i smijem zarađivati više, oni su se toliko patili, a nisu imali više. I ovo su samo neki od primjera sa kojima se sve ta klijentica otporima nosila prije nego što je došla do toga je da danas zaista živi u skladu sa sobom i ima poduzetničke rezultate kakve želi. E sad, za nju, sad mi je ona primjer, ali takvih je zaista puno a i sama sam prije nekoliko godina bila, jedan takav primjer, kada dođemo do tih nekih rezultata na kojima smo radili i koje smo željeli, ono što se događa je da je nama to nepoznati teren. Dakle koliko god su rezultati bolji, nama je to izvan zone ugode. I koliko god zvuči kao oksimoron, zapravo je smisleno, jer ako si navikla da mora biti teško i navikla da je mučenje i da rezultat dolazi samo kad se dovoljno napatiš, onda je tebi to poznati teren. A zona nepoznatog a sve što nam je nepoznato nam je i neugodno, je ona druga priča gdje dolazi iz lakoće, gdje te i svemir podržava na tom tvom putu jer si toliko ustrajala da jednostavno ne može se desiti da rezultati ne dolaze I tu se javi potpuno novi sloj strahova i sabotera koji nas pokušavaju vratiti na ono staro jer je staro poznato. I kad i njih prevladamo, onda krenu ta pitanja, je li moguće? Jesam ja sada Alisa u zemlji čudesa, je li ovo bajka iz koje ću se ja probuditi, da li je ovo stvarno moj život i da li će ovo nestati? Jer smo još uvijek, ja bih rekla, nespretni u tome, što ne znači da je sad ta svakodnevica samo lagana i samo ugodna i samo predivna… Ne, itekako ima i težine i discipline i puno rada i puno truda i jako puno suočavanja sa nekim novim nepoznanicama, ali je razlika u tome što sada vidimo smisao i što smo sada u skladu sa svime time što radimo. Rekla bih da je ključna razlika to da li radim iz moranja ili iz biranja.
Od glume Mini do milijuna: važnost napretka i pronalaženja smisla u svakom poslu
I tu dolazimo do priče od Mini do milijuna. Naime, nedavno sam bila sa jednim društvom na večeri i tu smo zapravo dijelili kako je tko pokrenuo svoj posao, što je sve tome prethodilo i tu sam ja podijelila nekoliko priča o tome što smo i kako sve moj zaručnik i ja radili prije nego što smo pokrenuli svoje poslove. Dakle mi prije nego ćemo pokrenuti svoje poslove smo otišli u Ameriku da tamo odradimo sezonu i da uopće steknemo neki prvi početni kapital za pokretanje svojeg poslovanja koje u početku nije odmah bilo profitabilno jer smo prvo radili sve besplatno. I da bismo uopće kao studenti mogli si priuštit put i rad i osiguranje i program sve što je već bilo u sklopu te Amerike, mi smo radili najrazličitije moguće poslove. I onda smo se smijali oko te jedne priče gdje sam ja u vrtićima glumila Mini za ono fotografiranje godišnje u vrtiću sa djecom i ispričala sam im kako sam četiri dana za redom bila ono od jutra do popodne u toj maskoti iako je bilo već tamo ono to slikanje bude pred ljeto, znači pred završetak te godine i jedan dan je bila nekakva predstava u nekoj sportskoj dvorani i svako dijete se htjelo sa mnom slikati, to su sad već bili sati i sati u toj maskoti bez zraka, bez vode i u jednom trenutku je meni pozlilo i skoro sam se srušila i sjećam se koliko je zapravo ta unutarnja snaga mene držala da se ne srušim pred tom djecom, zato što sam jednostavno ja u svemu tome vidjela smisao. Ja sam znala da iako imam diplomu socijalnog pedagoga, iako se educiram za psihoterapeuta, iako znam da to što trenutno radim nije moja budućnost i nije moj život, znala sam zašto to radim, imala sam neki smisao u tome. Isto me tako držalo kad smo došli u tu Ameriku i kad sam radila sa Meksikancima koji su nažalost u tim američkim hotelima baš onako dosta degradirani i sjećam se koliko su neki ljudi bili baš onako jako ponižavajući prema nama koji smo radili kao pomoćnici i opet znam da tu nisam odustala zato što sam opet znala zašto to radim i vidjela neki dugoročni smisao u svemu tome.
Onda smo podijelili priču kada smo nekoliko dana išli u nekakvo skladište pored Zagreba, mislim da je bila Velika Gorica ili tako nešto, gdje smo morali prepakiravati žvakače. E sad, zašto sam podijelila taj primjer? Zato što je to bio najgluplji mogući posao u smislu da ti ne treba mozak, ne moraš ništa puno razmišljati, ne moraš imati neke silne vještine. Dakle nekakve žvakače koje su se u transportu zgužvale, mi smo morali te velike paketiće prepakiravati u neke nove. Dakle potpuno nebitno. Ali ono čega se ja sjećam je da smo zapravo partner i ja sebi od toga napravili da nama bude dobro na način da smo prvenstveno dok smo prepakiravali, u slušalicama imali biznis podcaste i educirali se.Dakle kao da smo na nekakvoj edukaciji, a ne u tom skladištu u kojem radimo neke tako bazične poslove. I sjećam se da smo na pauzi na toj paleti jeli sendviče i pili kavu u termosici i ono što mi je zaista važno podijeliti, budući da danas jako puno kroz društvene mreže dijelim divne hotele, resorte gdje idemo, razna putovanja, nama nije bilo ništa manje lijepo tada nego što nam je sada. Dakle kvaliteta našeg odnosa i zadovoljstvo zbog raznih iskustava koje prolazimo, ne proizlazi iz mjesta na kojem jesmo, nego iz nas i iz toga da li vidimo smisao u tome što radimo ili ne. Ja vjerujem da kada bismo mi i dalje, dakle nakon devet godina zajedničkog života, i dalje bili na istom tom mjestu skladišta gdje prepakiravamo žvakače ili pomoćnog radnika u Americi ili ne znam već koje smo se poslove radili, da ne bih bila zadovoljna zato što je za mene osobno napredak velika vrijednost. Za nekog drugog nije, netko drugi voli to što radi, i nema potrebu mijenjati, razvijati, unapređivati. Jednostavno voli nekakvu jednostavnost ili kako god da to već kažem, za mene osobno je velika vrijednost to napredovanje u svakom mogućem pogledu. Volim napredovati mentalno, emocionalno, volim unapređivati svoje odnose, volim fizički testirati svoje granice i to je nešto što je onda u skladu sa mnom.
Kako izgraditi kapacitet za uspjeh: važnost vrijednosti, slobode i smisla u poslu
I ono što se uvijek u radu sa klijenticama trudim je prvenstveno istražiti koje su njihove vrijednosti i koja je neka njihova definicija slobode. Jer nije poanta da ukoliko na primjer ja volim putovati, da sve moje klijentice moraju putovati, nego da znaju ako to žele, kako da si to i vremenski i financijski i na sve ostale načine priušte. I ono što je neki prvi korak je ok, ajde da vidimo da te upoznamo i da istražimo što je to što tebe drive-a kao što, naprimjer, mene drajvaju putovanja. Dakle, sve su te stepenice koje nisu uvijek bile lagane dovele do ove lakoće koju danas živim i živimo. I opet ću ponoviti, ta lakoća ne znači da je sve lagano. Pogotovo u skaliranju poslovanja mi se svakodnevno susrećemo sa nekim novim izazovima, novim pitanjima novim načinima na koje nešto radimo, pa i primjerice ovo jedrenje na koje uskoro krećem sa klijenticama je nešto što je prekrasno i predivan projekt, a istovremeno traži jako veliki kapacitet u smislu kapaciteta za nošenje sa nepoznatim, jer je za mene organizacija tako nekog projekta potpuno nepoznanica. S druge strane kapacitet za nošenje sa rizikom, zato što je tu jako puno nepredvidljivih okolnosti od kakvo će biti vrijeme pa nadalje i zapravo ima jako puno faktora koje ne mogu predvidjeti i nad kojima nemam direktnu kontrolu tako da je i taj kapacitet izuzetno važan. S druge strane i kapacitet za nošenje sa uspjehom. Dakle ja sam ovaj brod popunila u roku od pet sati. Postići takav rezultat i biti u skladu i ok i u miru sa sobom bez da te unutarnji kritičar ispituje: “Šta ti misliš ko si ti? Jel’ to moguće? Jel’ ti misliš da tebi može biti tako lako, a drugima teško?” Dakle ti kapaciteti se grade. Jako velik broj mojih klijentica u mentorskom programu se izuzetno teško nosi sa uspjehom, rekla bih puno teže nego sa neuspjehom upravo zato što im je to nepoznato tlo. I u konačnici je to jedrenje i nešto što traži ogroman kapacitet za odgovornost. Jer odvesti grupu žena na tjedan dana diljem Jadrana je zaista i velika odgovornost, koja nije lagana, ali s druge strane to nije moj prvi projekt, nego već ne znam koji u nizu u ovih pet godina. I upravo zato što sam unatrag 10 plus godina gradila svoje vještine i svoje kapacitete, a pogotovo poduzetničke vještine i mindset, za mene je danas nešto što bi mi prije 3 ili 5 godina bilo potpuno nemoguće i pre teško, danas mi je lakše ili lagano. Tako da bih rekla da zapravo je li nešto lagano ili teško, ne ovisi o tome kakav je taj projekt, nego kakvi su naši kapaciteti i vještine i mindset na koje se oslanjamo. I tu bih se vratila na sami neki početak mog osobnog a tek onda kasnije profesionalnog razvoja, gdje budući da je moja obitelj imala obiteljsko poslovanje, jako puno ljudi je očekivalo i od moje sestre i od mene da zapravo nastavimo taj posao i točno se sjećam da budući da to nije bilo u skladu sa mnom i nije bio moj izbor i nije uopće nekako bilo područje mog interesa, sjećam se koliko sam tad razmišljala na način da ću naći način da izgradim nešto što ću voljeti i u čemu ću uživati i sjećam se koliko su izbezumljene face nekih ljudi bile kada sam rekla da ne planiram nastaviti obiteljski posao jer se njima to tada činilo lakše. Meni je jako važno da svoj život ne živim linijom manjeg otpora u smislu aha pa dobro ajde ovo je već izgrađeno pa ajde idemo nastaviti to, nego nešto što mene zaista vodi kroz život je smisao. Da li ja u nečem što radim vidim smisao ili ne vidim? I mislim da je to još jedna komponenta koja razdvaja lakoću od težine ma što mi radili zato što ako vidim smisao u nečemu i ako volim to što radim ako sam strastvena oko toga što radim onda meni ta težina i zahtjevnost i posla i velikog broja obveza i odgovornosti i rizika i raznih drugih stvari neće biti tako teška Kao što bi mi bila da ne vidim smisao ili da ne radim to što volim.
Kako iskoristiti svoje prednosti i mane za uspjeh: zašto je važno uskladiti posao sa svojim snagama
I posljednja komponenta lakoće i težine poslovanja koju bih danas obradila je stupanj u kojem jesi ili nisi uskladila svoje neke i urođene prednosti ali i mane u ono što radiš. Što time želim reći? Želim reći da svatko od nas ima jedinstven spoj vrlina, mana, sposobnosti stvari u kojima je, odličan stvari u kojima je prosječan ili jako, jako loš. I ja zaista ne vjerujem da uspjeh ovisi o tome kako si rođen u smislu kakve karte si dobio ili da li si više jedan tip ili drugi tip, nego zapravo jesi li i u kojoj mjeri našao način da te osobine i karakteristike koje imaš, usmjeriš na najbolji mogući način. Primjerice, ja sam odrastala u poprilično kaotičnim okolnostima u smislu da je bilo dosta puno neizvjesnosti, dosta puno stresa, baš onako rekla bih ne idealne okolnosti za nekakav osjećaj sigurnosti i sl. I ono što sam ja izvukla u odrasloj dobi iz toga je da sam razvila metodu planiranja koja mi omogućuje predvidljivost koja je meni važna. I dok je velikom broju poduzetnika, poduzetništvo, nešto što je kaotično, stalno imaš hrpu posla, nemaš jasnoću, zbunjen si oko toga na šta se fokusirat, šta je prioritet, sve ti je bitno sve je hitno odjednom, meni je zapravo ovo iskustvo i naravno vještine koje sam kasnije stekla omogućilo to da ustrajem u tome da nađem način da posložim nešto što je kod većine ljudi ne posloženo. A zato što sam, mislim da jednim dijelom urođeno, a drugim dijelom naučeno, prilično dobar strateg, onda osim što to radim sebi, je to nešto što je zapravo moja jaka karta u suradnji sa klijentima, gdje vrlo brzo i prilično jednostavno znam pomoć svakom klijentu da napravimo njegovu godišnju i privatnu i poslovnu strategiju. E sad, ovo su neke moje jače strane na temelju kojih ja onda temeljim svoj uspjeh, svoje poslovne rezultate. Ono što je poanta je da kada bih ja pokušavala kopirati nečije tuđe karakteristike ili tuđe sposobnosti meni bi ovo što radim bilo izuzetno teško. Jer bi to bilo kao da nekome pokušavam objasniti kvantnu fiziku jezikom koji ne samo da mi nije materinji nego ga jedva i nabadam. Dakle, ukoliko se u poslovanju jako puno mučiš i jako ti je teško i zapravo te trigerira i frustrira kad god itko priča o lakoći postizanja rezultata, važno je da provjeriš sa sobom koje to osobine i sposobnosti koristiš i na kojima temeljiš svoj rad i svoje rezultate. Da li je to nešto u čemu zaista jesi najjača ili pratiš što i kako rade drugi uspješni ljudi i pokušavaš to primijeniti na sebe, a da možda uopće nemaš te karte sa kojima ti ljudi igraju. Nadam se da će ti primjeri koje sam podijelila u ovoj epizodi biti od koristi u trenutku u kojem se pitaš: “Je li moguće da je ovako lako?” i da ćeš se u tom trenutku sjetiti i postaviti sebi pitanje: “Ok, što me je sve dovelo do ove lakoće?” S druge strane ako ne osjećaš tu lakoću i ako vrlo teško i uz muke dolaziš do svojih poduzetničkih rezultata, pozivam te da u opisu ove epizode pronađeš link za moj mentorski program PoduzetniJA i istražiš što i kako radimo u njemu i na koji način ti kombinacijom psihoterapijskog znanja i poduzetničkih vještina mogu pomoći i olakšati postizanje tvojih velikih poslovnih rezultata u balansu sa privatnim životom. Hvala ti na pažnji i čujemo se u idućoj epizodi.
