Pozdrav i dobrodošli. U današnjoj epizodi se bavimo temom donošenja odluka i proći ćemo kroz tri ključna pitanja koja si ja postavljam kada god donosim bilo koju privatnu ili poslovnu odluku. Zatim ću vas provesti kroz svoj šestomjesečni plan i privatni i poslovni kako bismo na primjeru vidjeli način razmišljanja prilikom planiranja nekog duljeg životnog perioda i nakon toga ćemo proći kroz tri najčešće prepreke koje poduzetnicima stoje na putu donošenja brzih i velikih odluka.
Zašto kažem brzih i velikih?
Zato što smatram da je odlučnost ali i brzina donošenja odluka nešto što je zaista odlika uspješnih poduzetnika. I zato sam odlučila da se u današnjoj epizodi baš posvetimo tom procesu i načinu na koji donosimo te odluke jer su upravo one nešto što stoji iza svih naših rezultata i ako želimo unaprijediti naše rezultate onda je zapravo važno da unaprijedimo način na koji dolazimo do njih.
Prvo sito kroz koje provlačim svaku svoju odluku je razlikovanje pitanja što želim i što mi treba. Iako na izgled se može činiti vrlo slično, ova dva pitanja nas zapravo dovode do sasvim različitih odluka i sad ću to objasniti kroz jedan privatni i jedan poslovni primjer. Čisto zato da lakše razumijemo o čemu pričam i gdje leži ta razlika. A onda vama preporučam da nakon što čujete moje primjere i sami promislite o nekim svojim prethodnim poslovnim i privatnim odlukama i vidite iz kojeg ste pitanja donijeli tu odluku.
Krenut ćemo od poslovnog primjera i to ću uzeti baš za primjer sad zadnji poslovni projekt kojeg sam dovršila, a to je bila organizacija meet-upa u Dubaju za polaznice mog mentorskog programa ‘Poduzetnija’. Za početak ću malo dati kontekst kako je uopće do ovog projekta došlo a onda ću pokazati razliku između što želim i što trebam. Dakle, ja sam poželjala prije nekoliko mjeseci da odvedem svoje klijentice na tako neko inspirativno putovanje kao što i samu sebe vodim, zato što sam zapravo željela da one iskuse količinu inspiracije, proširenja mindset-a, proširenja uopće percepcije mogućeg na tako nekakvom luksuznom putovanju i druga stvar, željela sam da kroz iskustvo steknu uvid u to koliko zapravo kroz kvalitetan odmor, kroz punjenje vlastitih baterija, kroz okruživanje sa inspirativnim ljudima mi možemo napraviti za sebe i za svoj posao, iako možda nužno nismo tada aktivno radili na poslu.
To je nešto što vjerujem da je većina već negdje čula i negdje imamo tu ideju da da odmor je važan, da da putovanja nas mogu inspirirati, okruženja inspirativna su važna i sl. Međutim, kada pogledamo malo način na koji živimo, rijetki zapravo tu informaciju primjenjuju. E sad koja je ovdje razlika između želim i trebam? Ja bih rekla da je pitanje što trebam puno uže od pitanja što želim. Jer kada malo pogledamo što je to što trebamo, vrlo često su nam potrebne osnove. I ako sad to stavim u kontekst moje suradnje sa polaznicama mentorskog programa ‘Poduzetnija’, ono što ja kao njihov mentor trebam je kroz tjedne mentorske pozive odgovarati njihova pitanja, omogućavati da one brže i lakše dođu do svojih uvida, uzroka, izazova, dati im smjernice kako da riješe neki svoj izazov, brainstormati sa njima, davati im nekakve prijedloge, olakšavati put skaliranja poslovanja, podržavati njihovu transformaciju. Dakle, to su neke stvari koje trebam u okviru te vrste suradnje.
To je sve u potpunosti online, dakle mi se čujemo tjedno putem Zooma, one imaju pristup u platformi kojoj mogu samostalno pristupati kada i koliko žele za sve dodatne informacije. I kada bih donosila odluke samo iz te kategorije trebanja, zapravo bi tu priča stala. Međutim, meni je zaista važno da se i kroz posao igram, da i u tom kontekstu pomičem granice mogućeg da uvijek ponudim klijentima više od onoga što oni očekuju.
I znam da sam prije nekoliko godina, kad je ovaj način poslovanja za mene bio još vrlo dalek i nemoguć, znala razmišljati o tome da kada bih jednom imala dovoljno vremena, novaca i mentalnog kapaciteta za razvijanje bilo kakve vrste projekata, znam da je to bilo upravo ovo. Dakle da su to bili projekti u kojima će klijenti učiti kroz iskustvo. Dakle u kojima nećemo samo ono učiti kao što je u školi sjedni za stol i uči, nego ja to volim sa svojim klijenticama se šaliti i reći škola u prirodi, dakle to neko iskustveno učenje.
Naravno oni i kroz program ‘Poduzetnija’ uče kroz primjere i uče kroz iskustvo, zato što to i je drugačiji tip programa u smislu da nema ono puke teorije, nego zapravo radimo na njihovim konkretnim primjerima, izazovima, u napriđenju njihove svakodnevice, njihovog poslovanja, dakle je sve primjenjivo. Međutim, ovo je bio nekakav level up u svemu tome i meni zapravo je važno uvijek ići negdje level up i istraživati te nove nivove mogućeg i nove načine na koje se znanje može prenositi.
Druga stvar zašto mi je ovaj projekt bio važan je zapravo da ponovno kroz primjer pokažem da skaliranje poslovanja itekako može biti zabavno, interesantno i vrlo često lakše nego onaj rad pješke što ja kažem i zaista moram reći da je za mene prije nekoliko godina organizacija ovakvog tipa projekta bila potpuno nemoguća. Dakle, koliko god se nama činilo da je skaliranje stresno i da donosi više stresa, iz mog iskustva i iskustva velikog broja mojih klijentica skaliranje, ako mu pravilno pristupamo, jedino što donosi je više mogućnosti, više slobode i više kapaciteta. I iz toga nastaju ovakvi projekti koje mi je danas puno lakše voditi jer imam adekvatnu podršku nego što mi je nekada bilo primjerice organizirati meetup u Zagrebu.
Idemo sada na drugi primjer iz privatnog aspekta života. Tu sam za primjer uzela organizaciju našeg vjenčanja gdje sam ponovno se pitala što je to što želim, a ne samo što je to što trebam. Kada bih razmišljala o tome što je to što trebamo da bismo se vjenčali, zapravo pričali bismo o nekakvom vrlo nekreativnom danu, zato što jedino što nam za vjenčanje treba je moj partner, ja, kumovi i matićar. Kada gledamo samo što nam treba, da, to je dovoljno. Međutim, upravo zato što želim proživljavati, a ne preživljavati svoj život, ja sam se pitala: “Okej, što je to što bih ja željela?”, odnosno razgovarala sam i sa partnerom što je to što bismo nas dvoje željeli. I ono do čega smo došli je da želimo u taj dan utkat nas dvoje i neku našu priču. Upravo zato smo odlučili prvenstveno da lokacija vjenčanja bude u Istri, zato što to je neko naše mjesto gdje stvarno volimo zajedno provoditi vrijeme i odmarat. Druga stvar, odlučili smo da to bude dvorac, a ne obična sala, zato što jesmo nekako jedan i drugi romantični tipovi i želimo zaista da to bude nekako posebna prilika koja će se desiti na posebnoj nekakvoj lokaciji. Radi se o jednom baš starom dvorcu iz 15. stoljeća koji ima baš jednu lijepu priču i nosi te godine koje baš daju neku posebnu čar i atmosferu na tom lokalitetu. I zapravo je svaki aspekt tog dana, odnosno tema vjenčanja i način na koji ćemo sve to skupa izvesti, nešto što je odraz nas, naše igre, naše slobode i načina na koji želimo nama važnim i bliskim ljudima pokazati koliko su nam važni, koliko cijenimo to što su upravo oni sve ove godine zajedno sa nama.
Drugo pitanje koje si postavljam prilikom donošenja svake privatne i poslovne odluke je: “Sa kojeg mjesta donosim ovu odluku?”. Dakle, što je to što je u njenoj pozadini? Mene vrlo često klijentice kroz program ‘Poduzetnija’ pitaju: “Što misliš, da li je ovo dobra odluka ili loša?”. Prva stvar koju ih ja pitam kada čujem to pitanje je: “Kako to da si donijela tu odluku, odnosno iz čega si je donijela?”. I tek kada mi one nekako prošire perspektivu, odnosno kada daju značenje toj odluci, tek tada zapravo možemo doći do toga da li je ona za njih u tom trenutku dobra ili loša, odnosno da li će ih dovesti ili neće dugoročno do onoga što one žele.
Kada pričamo o tome sa kojeg mjesta donosimo odluku, onda možemo pričati o tome da li donosimo neku odluku sa mjesta straha, što će biti, pa onda iz tog donosimo odluku, ili sa mjesta želje; “Okej, što bih voljela da bude?”. Da li donosim odluku sa mjesta gdje sam jako pod utjecajem tuđeg mišljenja ili sam više u kontaktu sa unutarnjim autoritetom? Da li donosim odluku pod utjecajem sabotirajućih uvjerenja ili osobne slobode? I da li donosim odluku sa mjesta mindseta obilja ili siromašnog mindseta koji stalno ide iz te ideje; neće biti dovoljno, sve će nestat, neimaština, itd. Ovdje ću podijeliti primjer koji povezuje i privatan i poslovni aspekt mog života, a to je način na koji planiram svoju balansiranu svakodnevicu. Kada god pričamo o balansiranoj svakodnevici, nažalost puno ljudi vjeruje da je to nemoguće ili da je to nemoguće dok su djeca mala ili da je to nemoguće ako su velike cifre u pitanju. I zapravo način na koji ja doživljavam i definiram balansiranu svakodnevicu je da je to svakodnevica koja odražava nama važne prioritete, okolnosti i vrijednosti u životu. A to znači ako su ti djeca mala, onda naravno da će u tvom danu biti dosta prostora za njih, jer je vrlo vjerojatno to nešto što je tebi važno. Naravno postoje ljudi koji imaju potrebu da više ili manje provode vremena sa svojom djecom ili da imaju više ili manje vremena za neke svoje aktivnosti izvan kuće sami sa sobom, ali ono što je negdje ključno je da je taj način na koji provodiš svakodnevicu usklađen sa tobom.
E sad, ponovno tu se često javlja i to je baš jedan česti razlog zašto mi klijentice dolaze u suradnju zato što one ne vjeruju u trenutku u kojem započinjemo suradnju da je sa njihovim trenutnim privatnim i poslovnim okolnostima moguće imat svakodnevicu u kojoj će one imat namirene sve svoje potrebe. Naprimjer, ako još ne zarađuju dovoljno ili ako se firma toliko brzo širila da jednostavno baš ih je preplavila količina posla i raste, jednostavno one to nisu ispjele ispratiti. Ili ako imaju više malene djece pa je stalno neko bolestan ostaje doma pa im to poremeti planove. Dakle, one zaista ne vjeruju jer ne vide na koji način, u tom trenutku ne znaju kako njihova svakodnevica može biti izbalansirana i kako zapravo svi njihovi važni aspekti života mogu biti namireni usred svega toga. Često mi se čak klijentice i ispričavaju na kaosu sa kojim dođu u suradnju iako im ja često kažem to je kao da dođeš na depilaciju i ispričaš se što imaš dlake na nogama. Dakle zato i jesi došla i tako si zbog toga i meni došla sa zapravo kaotičnim mindsetom i rasporedom upravo sa ciljem da to posložimo.
E sad, kada bih ja planirala i kreirala svoju svakodnevicu isključivo promišljajući iz mindseta straha i siromašnog mindseta ja bih vrlo vjerojatno radila izrazito puno odnosno, puno više nego što radim sad. Međutim, upravo zato što je moj mindset sasvim drugačiji i idem u donošenje odluka sa mjesta povjerenja, sa mjesta sigurnosti (kada kažem povjerenja mislim i na proces i na sebe) i iz tog mindseta obilja upravo zato ja sebi omogućujem da bez prepreka i sabotera kreiram svakodnevicu koja će biti balansirana, a to za mene znači da imam vremena i za sebe i za svoje hobije, treninge, za zdravlje, za druženja, za partnera, za nekakve tretmane, pogotovo sad prije vjenčanja, meni je to uvijek bila ideja ako budem vremenski slobodna želim si priuštiti te tretmane jer jednostavno to je nešto što meni znači i meni pokazuje tu neku moju slobodu i potpuno sam svjesna da je sve to što radim za privatan aspekt svog života jako velika količina vremena i kada bih to vrijeme zapravo uložila u rad da bih zaradila barem neko prvo vrijeme više, međutim kada gledam dugoročno uvjerena sam da ne samo da ne bih dugoročno mogla zarađivati više zato što jednostavno ne bi više imala kapaciteta nego zapravo u tom ekstra novcu ja zaista ne bih niti uspjela uživati. A novac kojeg trenutno zarađujem je višestruko veći od onog što je meni potrebno da bih ja živjela ugodno, lagodno, sigurno, luksuzno i slično.
I nažalost često vidim u radu sa poduzetnicama da one se trude raditi jako puno ali zapravo mjestu iz kojeg idu, ono, unaprijed si pripišu neuspjeh. Znači rade akcije ali sa mjesta: “Što ako ne bude dovoljno, što ako ne uspijem prodati, što ako ne zaradim dovoljno, što ako se ne ponovi uspješni mjesec…” i onda iz tog mindseta koju god akciju da one kreiraju zapravo rezultat ne bude dobar jer je mjesto iz kojeg su krenule u tu akciju bilo jako loše. I ono što im ja onda kroz program pomognem je da zapravo dođu sa svojim mindsetom na mjesto iz kojeg će kreirati željeni rezultat. Dakle možda će raditi istu akciju, ali jednostavno mjesto iz kojeg idu u tu akciju će biti sasvim drugačije pa će onda samim time i rezultat biti drugačiji.
I treće pitanje koje si postavljam kada god donosim važne odluke je: “Iz kojeg dijela sebe donosim ovu odluku?”. E sad, što ovo pitanje znači? Ono što često primjećujem kada radim sa poduzetnicama je da s jedne strane navode da su im zdravlje, osobni razvoj, sloboda, obitelj, odnosi itd. važne vrijednosti, međutim, kada donose odluke tu niti jedne od tih vrijednosti nema, barem ne u onoj mjeri u kojem navode da su im važne. Što se tu zapravo dogodi? Dogodi se to da one koje su i ambiciozne i uspješne i strastvene oko toga što rade i željne napredovanja, dakle kada donose poslovne odluke one u potpunosti zanemare i zaborave privatni aspekt života. I kada god sa pogrešnog mjesta donesemo odluku ili donesemo odluku zanemarujući neki važan aspekt nas, a to je cijeli ovaj privatni aspekt, naravno da će nam se činiti da smo pogrešno donijeli odluke ili jednostavno nećemo postizati željene rezultate, a da nećemo biti svjesni zašto je tome tako.
I to je nešto što je vrlo često u pozadini tog nekog osjećaja nezadovoljstva, nedovoljnosti, unutarnjeg nemira, jer ako sam zanemarila jedan jako važan aspekt sebe i iz toga kreirala svoju svakodnevicu i svoje rezultate, onda ne čudi da se ne osjećam dobro. S druge strane, kada zaista naučimo donositi odluke koje su u potpunosti u skladu sa nama, onda će negdje i naši rezultati biti takvi da ćemo doslovno zračiti sa nekakvim unutarnjim mirom, zadovoljstvom, sa nekim osjećajem uspjeha koji ne odražava samo stanje na računu, već baš taj sklad između onoga što i kako živimo i onoga što kažemo da nam je važno.
A kada živimo i radimo skladno i iz mira, onda će nam i poslovanje biti puno bolje. Zašto? Primjerice, ako sam ja stalo neka napeta i u grču i iz tog mjesta pokušavam prodati ili, s druge strane, ako sam zadovoljna i smirena i sa tog mjesta prodajem, moji prodajni rezultati neće biti isti. I ovo je jedno od niza pitanja koje baš dobivam kada su prodajni rezultati u pitanju, jer me klijenti znaju pitati; “Pa dobro, ali kako da ne prodajem iz grča ako još uvijek nemam financijske zalihe, ako još uvijek moji prodajni rezultati nisu u skladu sa nekim mojim željama ili ne prate još uvijek visinu mojih rashoda?”. I ono što onda radimo je da zapravo prvo malo proširimo perspektivu i pogledamo kako je to uopće došlo do toga da su trenutni rezultati takvi i onda puno širi kontekst od samo onoga što radimo u prodaji mijenjamo da bi se ti rezultati povećali.
Naravno radimo i na prodajnom copy-ju ili općenito ponudama itd. ali to je ja bih rekla čak sekundarni dio dok je ovaj mindset dio primaran i dok njega ne promijenimo neće se nijedan drugi aspekt kojeg mijenjamo dovoljno promijeniti, odnosno neće donijeti željeni rezultat. Tu bih za ovo posljednje, jednostavno treće pitanje dala primjer ove odluke koju sam donijela da u 2025. otvorim samo jedan upis u ‘Poduzetniju’, a ne dva. Dakle, u posljednje tri godine sam imala dva puta godišnje upis i to je bio moj glavni izvor prihoda i ove godine sam odlučila da otvorim samo jedan. E sad zašto? Iako je to poslovna odluka, da bih donijela tako veliku odluku ja sam morala uzeti u obzir i svoj privatan aspekt života i pogledati što je meni važno. Jer, iako su to poslovne odluke, za mene i u skladu sa mojim vrijednostima nije samo važno pitanje koliko novca ću imati na kraju godine, koliko ću prihodovat i tako dalje, nego mi je zapravo važno da zadovoljim sve svoje kriterije uspješnosti, a to su naravno, čim pričamo o biznisu, pričamo o novcima, dakle je s jedne strane količina prihoda, ali s druge strane za mene su to kvaliteta mojih odnosa, broj treninga koji sam napravila, stanje moga zdravlja, količina edukacija koje sam prošla, odnosno broj sati koje sam posvetila, učenju da bih bila još bolja u ovome što radim i sa tog mjesta sam donijela odluku da jednostavno ove godine kada idemo na medeni mjesec, nakon što mi prođe gestalt intenziv ljetni, da želim otić rasterećena znajući da me po povratku ne čeka tako veliki projekt kao što je lansiranje devete grupe ‘Poduzetnije’. Jer lansiranje ovakvog tipa programa je nešto što je zaista i dug proces i zahtjevan i jednostavno meni je bilo važno dati to sebi, tu slobodu da odem na taj medeni mjesec i da se vratim kad želim, kako želim, dakle bez tog nekog pritiska, “Aha, moram li se vratiti tad jer onda nakon toga imam to…”, jednostavno znam da mi je to negdje bilo prisutno, a smatram da je taj medeni mjesec nešto što zaista zaslužuje da bude apsolutni i jedini prioritet u tom trenutku i sigurna sam da će to dugoročno donijeti boljitak i na privatnom i na poslonom planu.
I tu dolazimo do dijela prepreki koje stoje na putu poduzetnicama da donose brze i velike poslovne i privatne odluke, a to su sljedeće:
- Odgađanje promjene
- Smanjenje kriterija
- Percepcija nemogućeg
E sad idemo redom i ponovno kroz primjere. Kad pričamo o odgađanju, to je ono klasično odgađanje neugode i kad god pričamo o odgađanju neugode, ljudi često kažu “Da, da, ne rasteš koliko želiš zato što radije pristaješ na kratkoročnu ugodu, a onda dugoročnu neugodu, nego na kratkoročnu neugodu zarad dugoročne ugode.” Međutim, meni praksa pokazuje da to baš i ne drži vodu, odnosno da ljudi ne biraju kratkoročnu ugodu, nego pristaju na kratkoročnu i dugoročnu neugodu.
Da ne idemo u preveliku teoriju, ajmo mi konkretno na primjere. Kad ovo kažem, onda prvenstveno mislim na ogroman broj poduzetnica koje mi opišu svoju svakodnevicu koja je u najmanju ruku kaotična. Dakle, previše rade, nisu zadovoljne sa rezultatima, ne žive ni malo u skladu sa sobom, sve je tako nekako kaotično, jure s jednog na drugo i odgađaju promjenu, u smislu kažu mi: “Eh, šteta da nemaš, na primjer, jesenski upis jer bi ja baš tad upisala.”
Kada bi ova teorija, koju sam maloprije rekla, držala vodu, onda bi to značilo, aha, negdje ulaganje, promjena i tako dalje im je neugoda, pa onda kao odgađaju tu neugodu, a pristaju na kratkoročnu ugodu. Ali upravo opisana kaotična svakodnevica meni zvuči sve samo ne ugodno. Tako da je ta ugoda zapravo više nešto što je poznato, pa je samo zbog toga kao riječ ugoda, no ono što ona zapravo znači je naviknutost na neugodu.
I to nas dovodi do druge prepreke, a to je snižavanje kriterija i kada kažem kriterija, mislim upćenito, na zadovoljstvo, na uspjeh, na apsolutno sve. Nažalost mi ljudi imamo tu jednu karakteristiku koja u puno stvari nam služi, a ovdje ne, a to je da se jako brzo i lako prilagođavamo na neke stvari. Pa se tako velik broj poduzetnica s vremenom jednostavno prilagodi na svakodnevicu u kojoj nema vremena za njih, u kojoj su preplavljene, na svakodnevicu u kojoj ne pamte kad su zadnji put bile opuštene, kad su zadnji put uživale, kad su zadnji put sebe stavile na prvo mjesto. I primjer u kojem ja vidim ovo snižavanje kriterija i zadovoljavanje sa malo je kada mi klijentice pišu, odnosno ne klijentice nego žene koje prate moj rad, kada mi napišu: ”Hvala ti na svemu što radiš, jako mi je inspirativno, sve upijam i primjenjujem i jako mi služi.”. E sad koliko god je to meni drago čut i znam da će većina ljudi koji prati moj podcast, sluša moj newsletter i tako dalje, zauvijek pratiti samo taj besplatan aspekt sadržaja, ono što zapravo ja iščitam iz te poruke osim toga je: “Pristajem na manje, odnosno uskraćujem sebi više i bolje.”. Jer naravno da je besplatan komad sadržaja, tipa 20% svega što radim sa svojim klijentima i kada mi netko napiše: “Primjenjujem to i super mi je i evo sad nisam za program ali jako puno mi sve to služi.”, negdje ono što ja čujem je i odricanje od ovih 80%.
Opet mi je tu važno naglasiti, potpuno je u redu i divno primjenjivati besplatan sadržaj, međutim važno je i znat sam sa sobom zašto i kako to da ne idemo prema višem, kako to da pristajemo na neki manji postotak a da ne dajemo sebi priliku da uzmemo više i da sve to što se nudi iskoristimo da skaliramo svoj privatni i poslovni život.
I to nas dovodi do treće prepreke u kojem bismo mi možda to i napravili kada bismo vjerovali da je moguće, ali ta treća prepreka kaže: “Nemoguće je barem za tebe, barem u ovim okolnostima.” Mi ljudi jednostavno imamo tu tendenciju da kada je nešto za nas nepoznato i nemoguće u datom trenutku, da onda negdje generaliziramo to i na druge ljude i smatramo da je nešto moguće ili nemoguće ovisno o tome kako je to trenutno za nas. I saboteri funkcioniraju na način da kada god vidimo drugačiji primjer, primjerice kada ja dijelim iskustva svojih klijentica i onda su to primjeri mogućeg, to automatski stavljamo u ladicu koja kaže ‘iznimke’. Dakle sve su to iznimke. Žene koje su napokon izbalansirale svaku dnevicu a podigle svoje prihode su iznimka.
Žena koja kaže da napokon ima vremena za sebe i djecu a da je razvila posao je iznimka. Žene koje napokon se oslobode sabotera vezanih za novac ili napokon uspiju isplanirati svoj odmor ili što god su iznimka. I samim time zapravo mi unatoč izloženosti primjerima mogućeg i drugačijeg i korisnim informacijama i vrijednom znanju mi negdje i dalje funkcioniramo po principu sabotera, odnosno po tim zastarijelim, sabotirajućim uvjerenjima koja nam govore: “Sve su to drugo iznimke, to je nemoguće za tebe, ostani ovdje gdje jesi, tako je najsigurnije.”
Za kraj ove epizode bih se samo još osvrnula na jedan aspekt odlučnosti o kojem dosta možemo slušati i čitati, a to je spremnost na neku odluku. Nažalost, mi često očekujemo od sebe da budemo spremni za nešto da bi smo se u to upustili. Ako se sjećaš na početku epizode sam pričala o tome da je osim načina na koji donosimo odluku, važna i brzina. Ukoliko čekaš da si spremna za neku odluku, to znači da si vrlo vjerojatno već zakasnila donjeti ju, odnosno da si već potrošila jako puno vremena, a vrijeme je za poduzetnike najvrijedniji resurs. Nadam se da ti je ova epizoda bila korisna i ako želiš sve ovo i puno više primijeniti u svom životu i poslovanju, pozivam te da iskoristiš posljednju priliku u narednih godinu dana da se prijaviš za mentoriranje kroz mentorski program ‘Poduzetnija’ koji kreće sa radom 10.3. U trenutku snimanja ove epizode dostupno je još svega na nekoliko slobodnih mjesta, stoga se nadam da ćeš svoju odluku donijeti brzo i sa mjesta povjerenja u sebe i u proces.
Hvala ti na pažnji i čujemo se u idućoj epizodi.
