Skip to main content

Osobnim razvojem dolazimo do faze u kojoj osjećamo da smo prerasli ljude koji nas okružuju, da više nemamo iste teme i interese.

Ipak, osjećaj krivnje i strah od samoće ne dozvoljavaju nam da nastavimo slobodno dalje, osjećamo da ih “napuštamo”.

U ovoj epizodi saznaj što je povezalo u jednu priču ružno pače, snjeguljicu, te što je zajedničko biljci u tegli i tebi.

 

Transkript podcasta

 

Pozdrav i dobrodošla.

U današnjoj epizodi pričat ćemo o tome kako se naše okruženje mijenja jednom kada krenemo putem osobnog razvoja i kako promjena nas zapravo prati i tu promjenu naše okoline i to ne jednom, već na svakoj novoj etapi osobnog razvoja, odnosno na svakom novom nivou svijesti na kojem se nađemo. Zašto? Zato što jednostavno na svakom tom novom nivou imamo neke druge prioritete, druge teme, drugi način doživljavanja svijeta i sebe i u skladu sa time tražimo istomišljenike. E sad, ljudi koji još nemaju naviku mijenjati okruženja svjesno i namirno, oni na neki način ovu promjenu doživljavaju negativnom, dok s druge strane ljudi koji su zaista integrirali tu važnost, promjene okruženja i osvijestili koliko ljudi s kojima provodimo vrijeme imaju utjecaja na naše standarde, naše kriterije, naše uvjerenje itd. zapravo to doživljavaju i te kako pozitivnim.

Što se tiče ove prve skupine ljudi koji još uvijek nisu navikli na tu promjenu, tu zapravo pričamo o ljudima koji su svoje okruženje mijenjali samo onda kada ih je život na to natjerao, nekako prisilio, a to znači primjerice iz vrtića smo prešli u osnovnu školu, iz osnovne u srednju ili smo se preselili radi fakulteta itd. I tu smo onda negdje bili doslovno izbačeni iz zone ugode i bili primorani da negdje upoznamo to novo okruženje. Jednom kada zaista shvatiš koliko to ima pozitivnih učinaka na tebe i na tvoj osobni razvoj, onda to počinješ koristiti svjesno i namjerno, odnosno namjerno se izlagati novim okruženjima zato što znaš koliko ćeš iz toga profitirati.

Budući da je ovo vrlo opsežna tema, odlučila sam u ovoj epizodi se nekako strukturirati u dvije najčešće situacije sa kojima se moje klijentice susreću, a to su s jedne strane samookrivljavanje, jednom kada krenemo putem osobnog razvoja zato što percipiramo da ostavljamo druge ljude iza sebe, a s druge strane krivnja koja dolazi izvana, odnosno od ljudi iz našeg trenutnog okruženja.

E sad prvo ćemo obraditi ovo samookrivljavanje zato što je ono vrlo karakteristično za tu početnu fazu osobnog razvoja u kojoj mi još uvijek doživljavamo da smo dužni nekome polagati račune, da smo se obvezali nastaviti odnose koje smo odavno započeli i da ukoliko mi nastavimo koračati, da mi nekoga ostavljamo iza sebe. Ako se pronalaziš u ovom opisu, onda je moj savjet da nakon što poslušaš ovo epizodu sastaviš popis svojih odnosa i zatim proanaliziraš koji od ovih odnosa bi započela kada bi danas sa svim svojim uvjerenjima, prioritetima, razmišljanjima, navikama itd. i upoznala tu osobu koju danas poznaješ sa onime što je ona danas. Zašto? Zato što smo mi ljudi vrlo promjenjiva bića kao dio prirode i jednostavno koliko god mi željeli da stvari negdje budu konzervirane i nepromjenjive zato što nam to stvara taj neki privid sigurnosti, zapravo ne možemo pobjeći od prirode i ne možemo se ne mijenjati. Ako tu promjenu prihvatimo i ako se uskladimo sa njome, onda ona može biti i te kako pozitivna za nas ali ako ustrajemo na onim nekim starim obrascima ponašanja, starim društvima, starim očekivanjima koja smo gajili od nekih odnosa, onda to može biti i te kako pogubno za nas.

Da bi smo to bolje razumijeli, probaj zamisliti neku biljku koju si dobila u nekoj maloj teglici. Kako je vrijeme prolazilo, tako je ta biljka rasla i iako je možda biljka očekivala da će zauvijek rasti u toj tegli i ako je ta teglica možda očekivala da će ova biljka zauvijek rasti unutar nje, biljka je nju na neki način prerasla. To ne znači da je biljka prevelika niti da je tegla premala, već jednostavno znači da njih dvije više nisu dobre jedna za drugu. Ukoliko ti premjestiš tu biljku u neku veću teglicu, biljka može nastaviti neometano rasti, a teglica s druge strane može dobiti priliku da postane dom nekoj drugoj biljci. S druge strane, ukoliko insistiraš na tome da biljka mora nastaviti razvijati se i koristiti sve svoje potencijale, dakle širiti sve svoje listove i cvjetove unutar te tegle u kojoj je ona došla, ti zapravo sputavaš njen rast zato što korjenje više ne može se širiti i ta biljka ne može napredovati, a s druge strane ne činiš dobrom, naravno metaforički rečeno, niti toj tegli zato što ona osjeća da stvari više nisu kao što su prije bile i da je ona jednostavno premala. I zapravo se ona osjeća nedovoljno dobrom, ali ako pogledamo iz jedne šire perspektive, ta tegla nije nedovoljno dobra. Nije premala, samo je premala za tu veličinu biljke, dok s druge strane za neku drugu biljku, ona može biti i te kako dobra. I ako tu usporedbu prenesemo na naše prijateljske ili neke druge odnose, onda ćemo vidjeti da mi nastojanjem da nekoga ne povrijedimo, mi mu zapravo i te kako šaljemo poruku da ovdje ostajemo ili iz sažaljenja ili iz neke dužnosti, dakle iz osjećaja da moramo, a to zaista nije dobar temelj na kojem se može onda graditi čvrsto prijateljstvo. I tu mi je važno nakratko se dotaknuti teme osobnih granica, zato što o osobnim granicama uglavnom razmišljamo na način kada netko radi nešto nama što nam se ne sviđa i onda mi to nazivamo gaženjem osobnih granica.

Ali zapravo ta tema osobnih granica je puno šira nego što mi od njoj razmišljamo. I ako malo pogledamo što mi radimo u trenutku u kojem nastavljamo održavati neki odnos, u kojem osjećamo da mi više ne možemo biti mi i da se ne možemo razvijati u onom smjeru u kojem bi smo htjeli, mi time kršimo, odnosno gazimo tuđe granice. A kako to radimo? Tako što pokušavamo preuzeti odgovornost za tuđi život u svoje vlastite ruke. Dakle, mi negdje ostajemo u tom odnosu zato što ne želimo da se ta osoba osjeća napuštenom, usamljenom, želimo da ima s kime provoditi vrijeme, da se osjeća uvaženom, da se osjeća dobro. Ali to kako će se netko osjećati i kako će provoditi svoje dane, to nije naša odgovornost nego odgovornost te druge osobe. I kada god ostaješ u nekom odnosu, zato da bi se ta druga osoba osjećala dobro, ti zapravo koliko god iz dobre namjere to činila, kršiš tuđe granice. Jer tvoja odgovornost prestaje sa odgovornostju prema tvom životu. A odgovornost za sreću druge osobe počinje tamo gdje počinje ta druga osoba. I opet kažem, koliko god to radila iz dobre namjere, to ne znači da je to dijelo dobro. Jer podsvjesno toj osobi šalješ poruku, ti si bez mene nitko i ništa, jadna, tužna, bez prijatelja i zato ja ostajem tu. I to je jako medvjeđa usluga gdje zapravo osobi režeš krila i gdje zaista gradiš jedan međuovisnički odnos gdje ta osoba ne može bez tebe, a s druge strane niti ti bez nje, zato što se osjećaš na neki način nadmoćnom u tom odnosu. Što nije dobro ni za tebe, ni za nju.

Druga pojava koja je karakteristična za tu prvu fazu osobnog razvoja je strah od samoće. Jednom kada se prestanemo kriviti i pitati da li ja sad ostavljam ovu osobu, da li ostavljam ovo okruženje, da li je ok da ja idem i da napredujem i da rastem, onda se krene javljati taj strah što ako ja ostanem sama na svijetu, što ako postanem pale sam na svijetu. Zašto? Zato što osjećamo da smo jedini u svom okruženju koji rade na sebi. Ja sam isto imala ovu fazu u jednom trenutku kada sam osjećala da ne postoji niko drugi koga toliko strastveno zanima osobni razvoj koliko mene, da se osjećam nekako kao čudak u okruženju zato što jako puno čitam, zato što radije čitam knjigu nego što idem na kavu, zato što radije slušam podcaste nego cajke, zato što radije ostanem doma i učim nego što idem u izlazak do jutarnjih sati. Mislim, to ne znam. To ne znači naravno da se nisam zabavljala, ali jednostavno kako sam se razvijala tako su mi neke druge stvari postajale zanimljivije. I onda odjednom se nađeš u toj jednoj bezvremenskoj zoni, kako sam je ja nazvala, a to znači da zaista osjećaš da više ne pripadaš onom starom okruženju, ali s druge strane još uvijek nisi upoznala niti to novo okruženje. I to je faza u kojoj si ti počinješ postavljati pitanja- meni ovo trebalo, zato što do prije par mjeseci si mogla piti kavu sa bilo kime, bilo kada, pričati o bilo čemu i bilo ti je okej, a sada ti to više nije okej. Jednom kada si shvatila koliko stvari postoji koje tebe zanimaju, koliko stvari tek postoji za otkrit, tebe više jednostavno ne ispunjavaju priče o tuđim životima i nekakve te tračarske ružne stvari o kojima većina priča, niti te ispunjavaju one neke teme koje uopće nemaju niti naslov, niti glavu, niti rep. Jedno pitanje koje sam si ja znala postavljati kad sam bila u toj među fazi i kada bih se našla na nekoj kavi, a to bi bilo jednostavno pitanje- koji je naslov ovog razgovora? O čemu mi sada pričamo? Iako ne bih mogla definirati neki naslov, to je samo značilo da pričamo o nekim užasno nepotrebnim stvarima koje su onako vrlo prolazne. I nakon kojih ja neću biti promijenjena ili s druge strane ću biti iscijeđena.

Još jedna stvar koja je karakteristična za tu fazu je faza koju sam nazvala naprijed-nazad. Što to znači? To znači da doneseš odluku sama sa sobom da se više ne želiš družiti sa tim nekim ljudima s kojima se ne osjećaš ugodno ili nakon kojih se osjećaš iscrpljeno, iscijeđeno itd. A s druge strane ti se onda javi ta faza strašnosti od samoće i onda kada te netko zove na kavu, kažeš ma dobro, ajde, pa neću biti isključiva, ajde, idem. A onda dođeš na tu kavu i gledaš na sat, razmišljaš što sam sad sve mogla radit, kad ću ovo završit, šta je meni ovo trebalo i tome slično. To je jednostavno faza prilagodbe zato što je promjena okruženja jedna promjena kao i svaka druga u životu koja traži prilagodbu na novo nastale okolnosti.

Ono što mi je važno da imaš na umu kada ti se počnu javljati ta pitanja da li je sa mnom sve u redu, da li sam ja sad postala introvert, je li ovo nekakva početna faza depresije kada ja toliko više volim biti doma sama nego u nekom društvu i tako dalje. Ono što mi je tu važno da znaš je da kako ti radiš na sebi i kako gradiš sve bolji odnos sa sobom, tako si sve bolje društvo sama i sebi. I svaki put kada si doma sama ne znači da nisi u dobrom društvu. Zašto? Zato što si jednostavno postala to dobro društvo samo i sebi. I to je zaista jedna karakteristika osoba koje dulje vrijeme rade na sebi, a to je da im ponekad nije toliko potrebno puno druženja kao prije. Zašto? Zato što s druge strane ponekad osobe koje ne rade na sebi imaju tu potrebu da budu stalo unikati. U nekom movingu, stalno u điru, stalno u gužvi, stalno okruženi drugim ljudima i nekim temama, samo zato da ne čuju tu tišinu unutar koje će se onda početi javljati određena pitanja, primjerice- koliko sam ja zadovoljna ovdje gdje jesam trenutno u životu? Ako se pronalaziš u ovom drugom opisu, odnosno ako često osjećaš taj strah od samoće i ako se često pitaš hoćeš li ostati sama na ovome svijetu, to je jako dobar pokazatelj da si trenutno u pogrešnom okruženju, odnosno da još uvijek nisi pronašla ono svoje okruženje koje tebi odgovara. I tu te želim podsjetiti na onu priču koju smo kao mali slušali o ružnom pačetu gdje je zapravo taj prekrasan labud se osjećao kao da je ružan, da nije dovoljno dobar, da je pogrešan, da toliko stvari na njemu ne valja, a zapravo se radilo samo o tome da se on nalazi u pogrešnom okruženju. Tek kada je on došao u pravo okruženje, tek je tada spoznao sve svoje prednosti, vrline i potencijale.

Jedan od pokazatelja kroz koje možeš testirati jesi li u pravom okruženju ili ne, je da si postaviš pitanje da li imam dojam da svi rade na sebi ili da nitko ne radi na sebi. Zašto? Zato što tek kada kreneš raditi na sebi, tada si uglavnom pojedinac, odnosno to jedno ružno pače unutar pogrešnog okruženja i onda imaš osjećaj nešto sa mnom ne valja jer ja sam jedina valjda na svijetu koju ove stvari zanimaju, a s druge strane kada si dovoljno dugo na tom putu onda kreneš tjecati sasvim drugačiji i obrnut dojam, a to je čovječe svi danas rade na sebi. Ja zaista vrlo često imam tu percepciju da svi danas rade na sebi, da svi imaju terapeuta, da sve zanima psihoterapija, da svi imaju kouča, da svi čitaju knjige, da svi slušaju podcaste i onda me susret sa suprotnim, dakle susret sa nekim prosjekom zaista iznenadi, ali na najpozitivniji način zato što me podsjeti koliko sam daleko stigla i koliko sam birala prave ljude. Zato što mi ti ljudi sa kojima redovito provodim vrijeme stvaraju privid da je to realan svijet, jer za mene i je. Dakle za mene je realan svijet moj svijet, odnosno onaj svijet u kojem ja živim, a u tom mom svijetu u kojem živim svi rade na sebi, svi uče, svi napreduju i svi su spremni na promjenu. I to me ponovno vraća na važnost osobne odgovornosti, zato što takvo okruženje, odnosno takva, a i svijet u kojem ja danas živim nije svijet u kojem sam se ja rodila, nije svijet u kojem sam ja bila odgojena, nego je svijet koji sam ja izgradila za sebe, temeljem svojih prioriteta i svojih vrijednosti. I zato je važno da ti vidiš u kakvom svijetu ti želiš živjeti i da ga za sebe izgradiš. Jednako kao što gradimo svoje stanove ili kuće i uređujemo interijer u skladu s onime što se nama sviđa, jednako tako zapravo možemo izgraditi, i taj svijet u kojem biramo kakvi ljudi se nama sviđaju, kakve teme propuštamo.

Dakle, to je kao kada biraš koje tapete želiš u sobi ili kakav stol želiš. Tako jednako biraš i teme koje ćeš puštati ili pak nećeš puštati u svoj um. Na primjer, ja ne volim vrlo tamne boje u interijeru i jednako tako ne volim niti neke mračne priče. I budući da sam svjesna da je moj um, meni dom jednako kao što mi je to i stan, odnosno i više zato što često putujem i onda stan ne nosim sa sobom, a svoj um nosim, e onda zapravo uređujem i razmišljam svjesno što ću puštati u taj svoj um, jednako kao što ne bih pustila niti bilo kakav namještaj ili cvijeće ili bilo što drugo u svoj stan što ne bih htjela vidjeti.

Ok, do sada smo pričali o toj nekoj početnoj fazi osobnog razvoja i fazi samookrivljavanja kada mi osjećamo da napuštamo druge ljude, kada se bojimo da ćemo ostati sami, a sada prelazimo na onu drugu sferu koju sam spominjala na početku, a to je što kada drugi ljudi krenu nas okrivljavati zato što smo se promijenili i što kada nam oni zapravo pokušavaju nekako prenijeti taj osjećaj krivnje da bi smo se mi ipak predomislili i da bi smo počeli živjeti u skladu s onime što oni misle da bi trebalo. Prva stvar koja je jako važna da ju napraviš za svoje mentalno zdravlje je da osvijestiš i daš dozvolu drugim ljudima da imaju svoja očekivanja. I tu ću ti dati najbanalniji primjer koji će ti jako lijepo prikazati o čemu ćemo ovdje pričati. Samo se sjeti ako si se ti nekada ošišala ili se netko iz tvojeg okruženja onako sa duge kose ošišao na skroz skroz kratko i onda je netko iz okoline rekao a joj nisi to trebala napraviti bilo ti je ljepše onako. Iako se osoba koja se ošišala možda osjeća sjajno sa tom osvježenom kosom, drugi ljudi imajući svoja očekivanja od nas i od toga kako bismo mi trebali izgledati, kako bismo se trebali ponašati i kako bismo trebali živjeti, nam govore, dakle daju nam feedback ne na nas nego na tu svoju ideju nas i onoga što smatramo. Da bi za nas bilo ispravno jer oni gaje ta očekivanja u svom svijetu temeljem nekih svojih uvjerenja. Zašto sam rekla da je ovu dozvolu jako važno da daš drugim ljudima za svoje mentalno zdravlje? Zato što u trenutku u kojem prihvatiš da je skroz u redu da drugi ljudi imaju očekivanja od tebe, što ne znači da ti moraš ta očekivanja ispunjavati, u tom trenutku kada netko izrazi ta svoja očekivanja ti imaš potpuno pravo, bez da se naljutiš na njega što ima nekakva očekivanja, da ta očekivanja ne ispuniš, odnosno da njegov prijedlog odbiješ.

Prva stvar koju moramo razumijeti je da kada mi mijenjamo sebe, kada uvidimo promjenu u svom svijetu, jednako tako se na neki način mijenja i svijet te osobe sa kojom smo mi povezani, a da ona to možda nije htjela. Evo jedan primjer. Recimo da je tvoja prijateljica do sada mogla u bilo kojem trenutku tebe nazvati i da ti pustiš sav svoj posao i napraviš to što ona od tebe traži, dođeš, pokupiš nešto za nju, dakle napustiš apsolutno svoj raspored i svoje planove i služiš onome što je ona od tebe tražila. U trenutku u kojem ti kreneš graditi sebe i kreneš se zauzimati za sebe i svoje ciljeve i štititi svoje osobne granice, u tom trenutku kada ona tebe nazove a ti kažeš uljudno Ne, njoj prodrmala njezin svijet, a da ona na to nije pristala. Ono što je važno je da se tu sjetiš onih osobnih granica o kojima smo malo prije pričali i da se sjetiš toga da kada ti pokušavaš kamuflirati to svoje Ne kako je ne bi povrijedila, naljutila, rastužila, razočarala i tome slično, ti prelaziš njene granice odnosno pokušavaš, kao da pokušavaš sa svog teritorija preći na tuđu teritoriju gdje zapravo vlada ta druga osoba. Bez obzira na to što možda ta druga osoba želi da ti dođeš i vladaš, ti si predsjednica svoje države, a ona je predsjednica svoje države. Što znači da ti ne smiješ preuzimati odgovornost da upravljaš njenom zemljom. A to znači da to kako će se ona nositi sa tvojim ne, ovisi i mora ovisiti isključivo o njoj. Naravno, o tebi ovisi kako ćeš joj reći, ne moraš joj reći ne i preklopiti slušalicu, možeš reći pristojno ne, ali kako će se ona s time nositi ovisi o njoj. I čak ako primijetiš da je nju to porijedilo i rastužilo, moraš dozvoliti drugoj osobi da raste uz tebe, kao što ti rasteš uz sebe i uz neke druge ljude. Što to znači? To znači da možda si ti prva osoba koja se suprotstavila toj osobi, i koja je pokazala, dakle dala nekakvu okolnosti njoj u kojima će ona shvatiti da svijet ne funkcionira uvijek onako kako bismo mi htjeli, da svijet ne možemo gledati samo kroz ružičaste naočale i da jednostavno drugi ljudi nisu tu da ispunjavaju naša očekivanja, nego smo mi ti koji su na ovom svijetu došli da bi ispunili naša vlastita očekivanja. Nažalost, neki ljudi takve lekcije nisu, dobili u djetinstvu, ali to ne znači da svi mi ostali moramo biti na neki način žrtve pogrešnog odgoja, već upravo suprotno nikada ne znamo kome ćemo poslužiti kao okolnost uz koju će oni izrasti, naučiti nešto novo i izgraditi vještine za koje nisu niti znali da postoje. Jer samo se sjeti neke situacije koja je za tebe u tvom životu bila neugodna i za koju bi voljeli da se sviđa. Nekada nije dogodila, ali te s druge strane osnažila, ojačala i nakon tog iskustva si upoznala neki jaki dio sebe za koji nikada ne bi bila rekla da postoji.

Ok, dakle to je što se tiče postavljanja granica i toga da se to nekom ne sviđa zato što onda mijenjamo i njegov svijet, a drugi razlog zbog kojeg nas nekada ljudi krive i negoduju kada mi radimo na sebi je zato što smo mi drugim ljudima ogledala. I sad o tim ogledalima i projekcijama se priča jako puno, iako mi se čini da nekada ne razumijemo do kraja što to znači, pa bih za početak te pozvala da se prisjetiš priče, odnosno bajke Snjeguljica i Sedam Patuljaka u kojem je kraljica redovito sebe gledala u ogledalu kako bi dobila feedback da je ona i dalje najljepša u svijetu. Ono što sam sigurna da si već do sada čula je da bajke i mitske priče zapravo imaju puno dublju poruku nego što je mi kao djeca razumijemo i da su te priče nastale na temelju proučavanja kompleksnosti i ljudske psihe i društva u cijelini. O tome puno više priča Nevena Topalović na profilu Arhetipovi i psihologija čiji rad zaista preporučam jer je vrlo zanimljivo vidjeti kroz priče koje smo kao mali slušali i kroz bajke koje smo kao mali slušali što je to što o sebi možemo naučiti iz toga i kako smo zapravo birali omiljene likove u svojim bajkama i pričama i što to govori o nama. Nekad nam je zaista lakše učiti o sebi kroz priče i bajke nego li kroz možda kogniciju i taj neki uobičajeni psihološki rad. Tako da definitivno preporučam da više u tome slušate od nje. Ali ona zašto to ovdje spominjem je zato što i ta priča o Snjeguljici odnosno o toj kraljici unutar priče Snjeguljica i sedam patuljaka zapravo ima jednu puno dublju priču. Dok se Snjeguljica nije rodila kraljica se nije na neki način imala s kime usporediti pa je sebe smatrala najljepšom. A ovo kada ona sebe gleda u ogledalo ovo zapravo radimo svi mi svakodnevno kada smo u interakciji sa drugom osobom. Jednostavno to što je ona gledala sebe u ogledalo predstavlja svaku ljudsku interakciju gdje mi sebe gledamo u ogledalo odnosno u drugog čovjeka. Zašto? Zato što mi u drugim ljudima vidimo odraz sebe. Nekada je to nešto što nam se sviđa, nekada je to nešto što nam se ne sviđa.

Na primjer ako ti se jako sviđa. Ako ti se jako sviđa nečija ambicioznost i upornost to znači da ti nosiš tu isto ambicioznost i upornost u sebi. Možda one još nisu razvijene pa ti se čini ma ne ne ne ja nemam tu ambicioznost i vjerujem ja se njoj divim jer ja to nemam. Ali ono što je važno da znaš je da kada ti to ne bi nosila u sebi ti to ne bi prepoznala u toj nekoj drugoj osobi. E sad je do tebe i do tvojog rada hoćeš li ti pratiti to što ti se sviđa i razvijati putem ili ne? Pa će se onda to s vremenom okrenuti u ljubomoru ili ljutnju kategoriju? E sad ako se sjećaš te priče, onda znaš da u trenutku u kojem je ogledalo odgovorilo kraljici da nije ona najljepša, već da je to sada Snjeguljica, što je tada kraljica napravila? Razbila je ogledalo. Dakle, mi se ljutimo, mi gajimo ljutnju prema tom ogledalu zato što nam je lakše naljutiti se na svoj odraz nego na sebe same. To je vrlo psihološki gledajući jasno zato što naš organizam ima tu jasnu uputu od kad smo mi rođeni, a to je sačuvaj sebe i svoj integritet. I kao što ćete, na primjer, ako dotaknete vruću peć, refleksnom pomaknuti ruku peći. Prije nego osvijestite da je peć vruća i da ste se spekli, jednako tako kao što fizički naše tijelo funkcionira, isti taj mehanizam postoji i u našoj psihiji. A to znači da ćemo mi prije automatski okriviti to ogledalo, odnosno tu drugu osobu koja reflektira nešto u nama što nam se možda ne sviđa, nego što ćemo osvijesti da je to nešto do nas i da nam se nešto kod nas ne sviđa. I kao što je kraljica u toj bajci razbila ogledalo, jednako tako ljudi u našem okruženju nekada izražavaju bijes prema nama. Možda ne razbiju ogledalo kao u toj bajci, ali zapravo rade vrlo sličnu stvar na jednoj psihološkoj sferi, a to je da nam govore a šta se ti sad praviš pametna, aha, oprosti nisam te prepoznala, doktor psihologije. Dakle, pokušavaju na neki način spustiti nas kako bi… ne bih rekla uzdigli sebe, nego jednostavno izravnali to gdje su oni, a gdje smo mi, jer možda percipiraju da smo od istoga krenuli, pa da bi smo trebali i sada negdje biti na istoj razini, jer ako vide da smo mi negdje poviše, onda se pitaju zašto ja nisam tamo. A lakše nam je onda povlačiti druge ljude dolje, nego se uspeti gore gdje su i oni.

I budući da osobni razvoj nije nešto što ima jednu, dvije ili trije etape, već nešto što se razvija konstantno i ima neograničeno puno faza, tako u jednoj fazi ćemo se mi strašno ljutiti na te druge ljude i misliti pa zašto je takva, zašto me ne razumije, zašto me ne podržava, zašto i ona ne radi na sebi. Dakle, prvo će ići ta faza ljutnje, onda će ići faza u kojoj mi pokušavamo probratiti te druge ljude i uvjeriti kako je to super i kako bi i oni trebali raditi na sebi. A tek će s vremenom doći ta faza u kojoj se više ne ljutimo na te druge ljude, nego im dozvoljavamo da žive svoj život jednako kao što mi živimo svoj i ne očekujemo više da nas razumiju, zaključuju, Zato što sada znamo da je njima lakše kriviti nas nego mijenjati sebe. I koliko god nam je svima poznato da kada krenemo raditi na sebi, jednostavno više nemamo potrebu susretati se sa nekim ljudima iz svog nekog bivšeg okruženja, puno nam je manje poznat ovaj drugi dio priče, a to je da u nekom trenutku, čak i kada se mi poželimo vidjeti s nekim drugim ljudima iz svog, da tako kažem, bivšeg okruženja, te osobe možda neće htjeti susreti se s nama i onda ćemo se mi postavljati pitanja pa šta je krivo, šta sam krivo napravila, pa zašto se ne želi družiti sa mnom itd. A zapravo najčešće nije pogrešno ništa u nama, nego je tim drugim ljudima susret s nama težak. Jer je susret s nama susret sa ogledalom gdje ljudi onda imaju sa čime se usporediti, a toga se boje. Jer kada se nalaze u tom nekom stalnom i konstantnom okruženju jednakih, onda kada dođe nešto izvana, kao na primjer labud među pačiće, kada dođe i kada se oni usporede, odjednom im se čini da oni više nisu dovoljno dobri. A dok su bili u krugu jednakih, jedni su druge uvjeravali i tješili da je njima sasvim dobro tu gdje jesu.

Tako da umjesto da doživljavaš takve neke životne situacije, osobnima i pitaš se prema unutra što je pogrešno u meni, radije prihvati da si nekim ljudima teška zato što su oni sami teški, ali jednostavno kada se ne susreću sa tobom onda niti ne mjere tu svoju težinu, odnosno ne osvještavaju.

I za kraj ove epizode te želim podsjetiti da kada mijenjaš okruženja ti ne odlaziš već dolaziš. Odnosno ne odlaziš od drugih ljudi već dolaziš sebi, dolaziš onoj osobi koja želiš postati. A kada postaneš ona osoba koja želiš biti i kada živiš tu svoju istinu i autentičnost, onda ćeš apsolutno sigurno na tom putu naći mnoge druge ljude koji isto tako žive u tom svijetu autentičnosti i istine.

Nadam se da ti je ova epizoda bila korisna, a mi se čujemo u idućoj epizodi.

Ostavi komentar