Kako se naše okruženje mijenja kada krenemo putem osobnog razvoja i kako naša promjena prati promjenu okruženja, to se ne događa jednom, već na svakoj novoj etapi osobnog razvoja, na svakom novom nivou svijesti na kojem se nađemo.
To se događa jer na svakom novom nivou imamo druge prioritete, teme, drugi način doživljavanja svijeta i sebe i u skladu sa time tražimo istomišljenike.
Ljudi koji još nemaju naviku mijenjati okruženja svjesno, oni ovu promjenu doživljavaju negativnom.
Ljudi koji znaju koliko je važna promjena okruženja i osvijestili koliko ljudi s kojima provodimo vrijeme imaju utjecaja na naše standarde, kriterije, uvjerenje to doživljavaju i te kako pozitivnim.
Prva skupina ljudi koji još uvijek nisu navikli na promjenu su ljudi koji su svoje okruženje mijenjali samo onda kada ih je život na to naterao, primjerice iz vrtića smo prešli u osnovnu školu, iz osnovne u srednju ili smo se preselili radi fakulteta itd. Tada smo bili doslovno izbačeni iz zone ugode i bili primorani da upoznamo novo okruženje.
Jednom kada zaista shvatiš koliko to ima pozitivnih učinaka na tebe i na tvoj osobni razvoj, počinješ to koristiti svjesno i namjerno, odnosno namjerno se izlagati novim okruženjima zato što znaš koliko ćeš iz toga profitirati.
Samookrivljavanje i krivnja kao posljedica osobnog razvoja
Dvije najčešće situacije sa kojima se moje klijentice susreću su s jedne strane samookrivljavanje, jednom kada krenemo putem osobnog razvoja zato što percipiramo da ostavljamo druge ljude iza sebe, a s druge strane krivnja koja dolazi izvana, odnosno od ljudi iz našeg trenutnog okruženja.
Samookrivljavanje
Samookrivljavanje je karakteristično za početnu fazu osobnog razvoja u kojoj mi još uvijek doživljavamo
- da smo dužni nekome polagati račune,
- da smo se obvezali nastaviti odnose koje smo odavno započeli
- da ukoliko mi nastavimo koračati, da mi nekoga ostavljamo iza sebe.
Ako se pronalaziš u ovom opisu sastavi popis svojih odnosa i zatim proanaliziraj koji od ovih odnosa bi započela danas sa svim svojim uvjerenjima, prioritetima, razmišljanjima, navikama.
Mi ljudi smo vrlo promjenjiva bića i koliko god željeli da stvari budu konzervirane i nepromjenjive zato što nam to stvara privid sigurnosti, ne možemo pobjeći od prirode i ne možemo se ne mijenjati.
Ako tu promjenu prihvatimo i ako se uskladimo sa njome, onda ona može biti itekako pozitivna za nas ali ako ustrajemo na starim obrascima ponašanja, starim društvima, starim očekivanjima koja smo gajili od nekih odnosa, onda to može biti pogubno za nas.
Da bi smo to bolje razumijeli, probaj zamisliti neku biljku koju si dobila u maloj teglici. Kako je vrijeme prolazilo, tako je ta biljka rasla i iako je možda biljka očekivala da će zauvijek rasti u toj tegli i ako je ta teglica možda očekivala da će ova biljka zauvijek rasti unutar nje, biljka je nju prerasla. To ne znači da je biljka prevelika niti da je tegla premala, već jednostavno znači da njih dvije više nisu dobre jedna za drugu. Ukoliko ti premjestiš biljku u veću teglicu, biljka može nastaviti neometano rasti, a teglica s druge strane može dobiti priliku da postane dom nekoj drugoj biljci. Ukoliko insistiraš na tome da biljka mora nastaviti razvijati se i koristiti sve svoje potencijale, širiti sve svoje listove i cvjetove unutar te tegle u kojoj je ona došla, ti zapravo sputavaš njen rast zato što korjenje više ne može se širiti i ta biljka ne može napredovati, a s druge strane ne činiš dobrom, naravno metaforički rečeno, niti toj tegli zato što ona osjeća da stvari više nisu kao što su prije bile i da je ona jednostavno premala.
Ona se osjeća nedovoljno dobrom, ali ako pogledamo iz šire perspektive, ta tegla nije nedovoljno dobra. Nije premala, samo je premala za tu veličinu biljke, dok s druge strane za neku drugu biljku, ona može biti i te kako dobra.
Ako tu usporedbu prenesemo na naše prijateljske ili neke druge odnose, vidjet ćemo da mi nastojanjem da nekoga ne povrijedimo, mi mu zapravo i te kako šaljemo poruku da ovdje ostajemo ili iz sažaljenja ili iz neke dužnosti, iz osjećaja da moramo, a to zaista nije dobar temelj na kojem se može onda graditi čvrsto prijateljstvo.
To je povezano s temom osobnih granica, zato što o osobnim granicama uglavnom razmišljamo na način kada netko radi nešto nama što nam se ne sviđa i onda mi to nazivamo gaženjem osobnih granica. Ali tema osobnih granica je puno šira nego što mi od njoj razmišljamo. I ako malo pogledamo što mi radimo u trenutku u kojem nastavljamo održavati neki odnos, u kojem osjećamo da mi više ne možemo biti mi i da se ne možemo razvijati u onom smjeru u kojem bi smo htjeli, mi time gazimo tuđe granice.
A kako to radimo?
Tako što pokušavamo preuzeti odgovornost za tuđi život u svoje vlastite ruke.
Ostajemo u odnosu zato što ne želimo da se ta osoba osjeća napuštenom, usamljenom, želimo da ima s kime provoditi vrijeme, da se osjeća uvaženom, da se osjeća dobro. Ali to kako će se netko osjećati i kako će provoditi svoje dane, to nije naša odgovornost nego odgovornost te druge osobe.
Kada god ostaješ u nekom odnosu, zato da bi se druga osoba osjećala dobro, ti kršiš tuđe granice. Jer tvoja odgovornost prestaje sa odgovornošću prema tvom životu.
Odgovornost za sreću druge osobe počinje tamo gdje počinje ta druga osoba. Koliko god to radila iz dobre namjere, to ne znači da je djelo dobro. Jer podsvjesno toj osobi šalješ poruku, ti si bez mene nitko i ništa, jadna, tužna, bez prijatelja i zato ja ostajem tu.
To je jako medvjeđa usluga gdje osobi režeš krila i gdje zaista gradiš jedan međuovisnički odnos gdje ta osoba ne može bez tebe, a s druge strane niti ti bez nje, zato što se osjećaš nadmoćnom u tom odnosu. Što nije dobro ni za tebe, ni za nju.
Strah od samoće
Druga pojava karakteristična za prvu fazu osobnog razvoja je strah od samoće.
Jednom kada se prestanemo kriviti i pitati da li ja sad ostavljam ovu osobu, da li ostavljam ovo okruženje, da li je ok da ja idem i da napredujem i da rastem, onda se krene javljati strah što ako ja ostanem sama na svijetu. Zašto?
Zato što osjećamo da smo jedini u svom okruženju koji rade na sebi.
Ja sam isto imala ovu fazu u jednom trenutku kada sam osjećala da ne postoji niko drugi koga toliko strastveno zanima osobni razvoj koliko mene, da se osjećam kao čudak u okruženju zato što jako puno čitam, zato što radije čitam knjigu nego što idem na kavu, zato što radije slušam podcaste nego cajke, zato što radije ostanem doma i učim nego što idem u izlazak do jutarnjih sati.
To ne znači naravno da se nisam zabavljala, ali jednostavno kako sam se razvijala tako su mi neke druge stvari postajale zanimljivije.
Onda se odjednom nađeš u bezvremenskoj zoni, kako sam je ja nazvala. Osjećaš da više ne pripadaš onom starom okruženju, ali s druge strane još uvijek nisi upoznala novo okruženje.
To je faza u kojoj si ti počinješ postavljati pitanja što je meni ovo trebalo, zato što do prije par mjeseci si mogla piti kavu sa bilo kime, bilo kada, pričati o bilo čemu i bilo ti je okej. Sada ti to više nije okej.
Jednom kada si shvatila koliko stvari postoji koje tebe zanimaju, koliko stvari tek postoji za otkrit, tebe više jednostavno ne ispunjavaju priče o tuđim životima o kojima većina priča, niti te ispunjavaju teme koje nemaju niti naslov, niti glavu, niti rep.
Pitanje koje sam si ja znala postavljati kad sam bila u toj međufazi i kada bih se našla na kavi: koji je naslov ovog razgovora? O čemu mi sada pričamo?
Ako ne bih mogla definirati naslov, to je značilo da pričamo o nekim užasno nepotrebnim stvarima koje su vrlo prolazne. I nakon kojih ja neću biti promijenjena ili s druge strane ću biti iscijeđena.
Faza naprijed-nazad
Još jedna stvar koja je karakteristična za tu fazu je faza koju sam nazvala naprijed-nazad.
Što to znači? To znači da doneseš odluku sama sa sobom da se više ne želiš družiti s nekim ljudima s kojima se ne osjećaš ugodno ili nakon kojih se osjećaš iscrpljeno. A s druge strane ti se onda javi faza straha od samoće, i onda kada te netko zove na kavu, kažeš ma dobro, ajde, pa neću biti isključiva, ajde, idem.
Ovo je faza prilagodbe zato što je promjena okruženja promjena koja traži prilagodbu na novonastale okolnosti.
Kada ti se počnu javljati pitanja da li je sa mnom sve u redu, da li sam ja sad postala introvert, je li ovo početna faza depresije kada ja toliko više volim biti doma sama nego u društvu. Kako ti radiš na sebi i kako gradiš sve bolji odnos sa sobom, tako si sve bolje društvo sama sebi.
Svaki put kada si doma sama ne znači da nisi u dobrom društvu. Postala si dobro društvo samoj sebi. I to je zaista jedna karakteristika osoba koje dulje vrijeme rade na sebi, a to je da im ponekad nije toliko potrebno puno druženja kao prije.
Osobe koje ne rade na sebi imaju potrebu da budu stalno u gužvi, okruženi drugim ljudima i nekim temama, samo zato da ne čuju tu tišinu unutar koje će se onda početi javljati određena pitanja, primjerice: koliko sam ja zadovoljna ovdje gdje jesam trenutno u životu?
Ako se pronalaziš u drugom opisu, odnosno ako često osjećaš strah od samoće i ako se često pitaš hoćeš li ostati sama na ovome svijetu, to je jako dobar pokazatelj da si trenutno u pogrešnom okruženju, odnosno da još uvijek nisi pronašla okruženje koje tebi odgovara.
Kao mali slušali smo priču o ružnom pačetu gdje se prekrasan labud osjećao kao da je ružan, da nije dovoljno dobar, da je pogrešan, da toliko stvari na njemu ne valja, a zapravo se radilo samo o tome da se on nalazi u pogrešnom okruženju. Tek kada je on došao u pravo okruženje spoznao je sve svoje prednosti, vrline i potencijale.
Jedan od pokazatelja kroz koje možeš testirati jesi li u pravom okruženju ili ne, je da si postaviš pitanje da li imam dojam da svi rade na sebi ili da nitko ne radi na sebi. Zašto?
Zato što tek kada kreneš raditi na sebi, tada si uglavnom pojedinac, ružno pače unutar pogrešnog okruženja i imaš osjećaj nešto sa mnom ne valja jer ja sam jedina valjda na svijetu koju ove stvari zanimaju.
Kada si dovoljno dugo na tom putu stječeš drugačiji i obrnut dojam, a to je čovječe svi danas rade na sebi. Ja zaista vrlo često imam tu percepciju da svi danas rade na sebi, da svi imaju terapeuta, da sve zanima psihoterapija, da svi imaju kouča, da svi čitaju knjige, da svi slušaju podcaste i onda me susret sa suprotnim, dakle susret sa nekim prosjekom zaista iznenadi, ali na najpozitivniji način zato što me podsjeti koliko sam daleko stigla i koliko sam birala prave ljude.
Ljudi sa kojima redovito provodim vrijeme stvaraju mi privid da je to realan svijet, jer za mene i je. Za mene je realan svijet moj svijet, odnosno onaj svijet u kojem ja živim, a u tom mom svijetu svi rade na sebi, svi uče, svi napreduju i svi su spremni na promjenu.
Okruženje u kojem ja danas živim nije svijet u kojem sam se ja rodila, nije svijet u kojem sam ja bila odgojena, nego je svijet koji sam ja izgradila za sebe, temeljem svojih prioriteta i svojih vrijednosti.
Zato je važno da ti vidiš u kakvom svijetu ti želiš živjeti i da ga za sebe izgradiš.
Jednako kao što gradimo svoje stanove ili kuće i uređujemo interijer u skladu s onime što se nama sviđa, tako možemo izgraditi svijet u kojem biramo kakvi ljudi se nama sviđaju, kakve teme propuštamo.
To je kao kada biraš koje tapete želiš u sobi ili kakav stol želiš. Tako jednako biraš i teme koje ćeš puštati ili pak nećeš puštati u svoj um.
Na primjer, ja ne volim vrlo tamne boje u interijeru i jednako tako ne volim niti neke mračne priče. I budući da sam svjesna da je moj um, meni dom jednako kao što mi je to i stan, odnosno i više zato što često putujem i onda stan ne nosim sa sobom, a svoj um nosim, onda uređujem i razmišljam svjesno što ću puštati u taj svoj um, jednako kao što ne bih pustila niti bilo kakav namještaj u svoj stan.
Što učiniti kada nas drugi okrivljavaju jer smo se promijenili
Što učiniti kada drugi ljudi krenu nas okrivljavati zato što smo se promijenili i što kada nam oni zapravo pokušavaju nekako prenijeti taj osjećaj krivnje da bismo se predomislili i da bismo počeli živjeti u skladu s onime što oni misle da bi trebalo.
Prva stvar koja je jako važna da ju napraviš za svoje mentalno zdravlje je da osvijestiš i daš dozvolu drugim ljudima da imaju svoja očekivanja.
Tu ću ti dati najbanalniji primjer koji će ti jako lijepo prikazati o čemu pričamo. Samo se sjeti ako si se ti nekada ošišala ili se netko iz tvojeg okruženja onako sa duge kose ošišao na skroz skroz kratko i onda je netko iz okoline rekao a joj nisi to trebala napraviti bilo ti je ljepše onako.
Iako se osoba koja se ošišala možda osjeća sjajno sa tom osvježenom kosom, drugi ljudi imajući svoja očekivanja od nas i od toga kako bismo mi trebali izgledati, kako bismo se trebali ponašati i kako bismo trebali živjeti, daju nam feedback ne na nas nego na tu svoju ideju nas.
Da bi za nas bilo ispravno jer oni gaje ta očekivanja u svom svijetu temeljem nekih svojih uvjerenja.
Zašto sam rekla da je ovu dozvolu jako važno da daš drugim ljudima za svoje mentalno zdravlje?
Zato što u trenutku u kojem prihvatiš da je skroz u redu da drugi ljudi imaju očekivanja od tebe, što ne znači da ti moraš ta očekivanja ispunjavati, u trenutku kada netko izrazi svoja očekivanja ti imaš potpuno pravo, bez da se naljutiš na njega što ima nekakva očekivanja, da ta očekivanja ne ispuniš.
Kada mijenjamo sebe, kada uvidimo promjenu u svom svijetu, jednako tako se mijenja i svijet te osobe sa kojom smo mi povezani, a da ona to možda nije htjela. Evo jedan primjer.
Recimo da je tvoja prijateljica do sada mogla u bilo kojem trenutku tebe nazvati i da ti pustiš sav svoj posao i napraviš to što ona od tebe traži, dođeš, pokupiš nešto za nju, dakle napustiš apsolutno svoj raspored i svoje planove i služiš onome što je ona od tebe tražila. U trenutku u kojem ti kreneš graditi sebe i kreneš se zauzimati za sebe i svoje ciljeve, štititi svoje osobne granice. Kada ona tebe nazove a ti kažeš uljudno NE, njoj si prodrmala svijet, a da ona na to nije pristala.
Ako ti pokušavaš kamuflirati to svoje NE kako je ne bi povrijedila, naljutila, rastužila, razočarala, ti prelaziš njene granice.
To kako će se ona nositi sa tvojim ne, ovisi i mora ovisiti isključivo o njoj. Naravno, o tebi ovisi kako ćeš joj reći, ne moraš joj reći ne i preklopiti slušalicu, možeš reći pristojno ne. I čak ako primijetiš da je nju to povrijedilo i rastužilo.
Moraš dozvoliti drugoj osobi da raste uz tebe, kao što ti rasteš uz sebe i uz neke druge ljude. Što to znači?
To znači da si možda ti prva osoba koja se suprotstavila toj osobi, i koja joj je pokazala okolnosti u kojima će ona shvatiti da svijet ne funkcionira uvijek onako kako bismo mi htjeli, da svijet ne možemo gledati samo kroz ružičaste naočale i da jednostavno drugi ljudi nisu tu da ispunjavaju naša očekivanja.
Mi smo ti koji su na ovom svijetu došli da bi ispunili naša vlastita očekivanja.
Neki ljudi takve lekcije nisu dobili u djetinstvu, ali to ne znači da svi mi ostali moramo biti žrtve pogrešnog odgoja, već upravo suprotno nikada ne znamo kome ćemo poslužiti kao okolnost uz koju će oni izrasti, naučiti nešto novo i izgraditi vještine za koje nisu niti znali da postoje.
Sjeti se neke situacije koja je za tebe u tvom životu bila neugodna i za koju bi voljeli da se nije dogodila, ali te osnažila, ojačala i nakon tog iskustva si upoznala neki jaki dio sebe za koji nikada ne bi bila rekla da postoji.
Mi smo drugima ogledalo
Razlog zbog kojeg nas nekada ljudi krive i negoduju kada mi radimo na sebi je što smo mi drugim ljudima ogledala.
U bajci Snjeguljica i sedam patuljaka kraljica redovito sebe gleda u ogledalu kako bi dobila feedback da je ona i dalje najljepša u svijetu. Bajke imaju puno dublju poruku nego što je mi kao djeca razumijemo i da su te priče nastale na temelju proučavanja kompleksnosti i ljudske psihe i društva u cijelini.
O tome puno više priča Nevena Topalović na profilu Arhetipovi i psihologija čiji rad zaista preporučam jer je vrlo zanimljivo vidjeti kroz priče koje smo kao mali slušali i kroz bajke koje smo kao mali slušali što je to što o sebi možemo naučiti i kako smo zapravo birali omiljene likove u svojim bajkama i što to govori o nama.
Nekad nam je lakše učiti o sebi kroz bajke nego kroz kogniciju i uobičajeni psihološki rad. Tako da definitivno preporučam da više u tome slušate od nje.
Priču o Snjeguljici i o kraljici ima jednu dublju priču. Dok se Snjeguljica nije rodila kraljica se nije imala s kime usporediti pa je sebe smatrala najljepšom. Kada ona sebe gleda u ogledalo to radimo svi mi svakodnevno kada smo u interakciji sa drugom osobom.
To što je ona gledala sebe u ogledalo predstavlja svaku ljudsku interakciju gdje mi sebe gledamo u ogledalo odnosno u drugog čovjeka. Jer mi u drugim ljudima vidimo odraz sebe. Nekada je to nešto što nam se sviđa, nekada je to nešto što nam se ne sviđa.
Ako ti se jako sviđa nečija ambicioznost i upornost to znači da nosiš ambicioznost i upornost u sebi. Možda one još nisu razvijene pa ti se čini da nemaš ambicioznost i vjeruješ da joj se diviš jer to nemaš.
Kada ti to ne bi nosila u sebi ti to ne bi prepoznala u toj nekoj drugoj osobi. Do tebe je i do tvog rada hoćeš li ti pratiti to što ti se sviđa i razvijati putem ili ne? I hoće li se to s vremenom okrenuti u ljubomoru ili ljutnju?
Mi se ljutimo na ogledalo zato što nam je lakše naljutiti se na svoj odraz nego na sebe same. To je psihološki gledajući jasno zato što naš organizam ima jasnu uputu od rođenja, a to je sačuvaj sebe i svoj integritet.
Mi ćemo prije okriviti ogledalo, odnosno drugu osobu koja reflektira nešto u nama što nam se ne sviđa, nego što ćemo osvijesti da je to do nas i da nam se nešto kod nas ne sviđa.
Kako je kraljica razbila ogledalo, tako ljudi u našem okruženju izražavaju bijes prema nama.
Pokušavaju spustiti nas kako bi… ne bih rekla uzdigli sebe, nego jednostavno izravnali to gdje su oni, a gdje smo mi, jer možda percipiraju da smo od istoga krenuli, pa da bi smo trebali i sada negdje biti na istoj razini.
Budući da osobni razvoj nije nešto što ima jednu, dvije ili tri etape, već nešto što se razvija konstantno i ima neograničeno puno faza, tako u jednoj fazi ćemo se mi strašno ljutiti na druge ljude i misliti pa zašto je takva, zašto me ne razumije, zašto me ne podržava, zašto i ona ne radi na sebi.
Prvo će ići faza ljutnje, onda dolazi faza u kojoj pokušavamo preobratiti druge ljude i uvjeriti kako je to super i kako bi i oni trebali raditi na sebi.
Vremenom doći ta faza u kojoj se više ne ljutimo na druge ljude, nego im dozvoljavamo da žive svoj život jednako kao što mi živimo svoj i ne očekujemo više da nas razumiju. Zato što sada znamo da je njima lakše kriviti nas nego mijenjati sebe.
Kada krenemo raditi na sebi, nemamo više potrebu susretati se sa nekim ljudima iz bivšeg okruženja,
Umjesto da osobno doživljavaš životne situacije i pitaš se što je pogrešno u meni, radije prihvati da si nekim ljudima teška zato što su oni sami teški.
Kada mijenjaš okruženja ti ne odlaziš već dolaziš.
Ne odlaziš od drugih ljudi već dolaziš sebi, dolaziš onoj osobi koja želiš postati. Kada postaneš ona osoba koja želiš biti i živiš svoju istinu i autentičnost, na tom ćeš putu naći ljude koji žive u svijetu autentičnosti i istine.
