Skip to main content

 

Transkript podcasta

 

Pozdrav svima i dobrodošli u još jednu epizodu koja ima za cilj promotriti na koji način poduzetništvo podržava stručnjake pomagačkih profesija da žive i razvijaju svoj poziv.

Kao netko tko zapravo spaja psihoterapiju i poduzetništvo i u kontaktu je i sa jednim i sa drugim svijetom, ono što sve više primjećujem i osjećam veliku dužnost i odgovornost da sve glasnije govorim o tome je da s jedne strane brojni pomagači osjećaju sve veću preopterećenost s obzirom na sve veću potražnju tržišta za njihovim uslugama, a s druge strane primjećujem koliki strah zapravo postoji od tog poduzetništva i koliki potencijal u njemu leži neiskorišten.

Jedan od razloga zbog kojih mnogi pomagači ne koriste sve mogućnosti koje poduzetništvo pruža je cijeli jedan niz sabotirajućih uvjerenja koja i dalje nekako prednjače u našem društvu, počevši od toga da ako dobro zarađuješ, od onoga što radiš, da to onda nužno znači da ne pomažeš.

Drugo, ako zarađuješ od onoga što radi, da to nužno znači da si sa tom namjerom i ušao u tu profesiju. Dakle, primjerice, ako dobro živiš od pomagačke profesije, to znači da si ju birao ili birala radi novca, a ne radi one neke želje i potrebe za doprinosom drugoj osobi. Zatim, na neki način i dalje vjerujemo da je pomaganje, plemenit čin, a da naplaćivanje nužno isključuje plemenitost i da zapravo su pomagači tu da daju drugima, a ne da oni dobivaju za uzvrat. I na taj način jednostavno se i brojni pomagači doslovno brane, što svjesno, što nesvjesno, biti kompenzirani za ono što daju, odnosno za svoj rad. I ono što se nažalost onda događa i što je sve prisutnije i vidljivije na tržištu je da je potreba za pomagačima sve veća, a da je mentalno zdravlje pomagača sve ugroženije.

Nažalost, sindrom pregorijevanja je sve češća tema kada su u pitanju stručnjaci pomagačke profesije osjećaj nemoći, osjećaj beznađa, osjećaj frustracije i ljutnje zato što toliko daju, toliko rade, toliko se trude, a s druge strane je generalna slika društva kada je u pitanju mentalno zdravlje sve lošija i kada ti toliko sebe daješ i toliko se predaš u nešto, a vidiš da jednostavno i dalje ne uspijevaš zadovoljiti potrebe tržišta, ne čudi da se onda brojni pomagači osjećaju i preplavljeno i ljuto i tužno i frustrirano i nezadovoljno itd..

 

Ono što vjerujem i živim i vidim na primjeru brojnih mojih klijenata je da je poduzetništvo upravo to koje nam nudi set alata i vještina koji nam onda omogućuju da odgovorimo na sve veće potrebe tržišta a bez da to nužno znači da mi radimo više, odnosno da trošimo sebe više. Ako malo pogledamo unatrag, ono što možemo primijetiti je da velik broj pomagača pokušava zadovoljiti sve veće potrebe tržišta na način da natrpavaju svoj raspored. Pa tako meni često dođu u rad i logopedi i psihoterapeuti i rehabilitatori i stručnjaci brojnih drugih profesija koji rade od jutra do mraka, vikendom iza 8 sati, prije 8 sati u jutro i koliko god oni to voljeli i koliko god oni to uživali, u jednom trenutku neminovno dođe do smanjenja strasti, do smanjenja motivacije i do smanjenja energije. U jednom trenutku neminovno je da se… naruši balans privatnog i poslovnog života tog pomagača i da ta osoba toliko sebe da drugima da jednostavno premalo te osobe ostane za nju, odnosno ona zanemari u tom trenutku brigu o sebi. I neko vrijeme to može funkcionirati, ali nažalost na duge staze ne može. I ono što nerijetko vidim onda u pomagačkim profesijama je taj jedan ciklus gdje osoba sebe da 200%, a čim je više od 100, odnosno čim je preko nekih svojih granica, to nužno vodi u preplavljenost. Dakle, da sebe preko svojih granica, onda nakon nekog vremena jednostavno osoba apsolutno izgubi i potroši sav svoj kapacitet, doživi „burnout“, onda na neko vrijeme se povuče i nestane, traži pomoć pomagača, zato što sada i ta osoba sama više sebi ne zna pomoći i izvući se iz te situacije, onda opet dođe na sebe, vrati se na radno mjesto, ponovno pregazi svoje granice i tako u krug. Na taj način, nažalost, i smanjuje kvalitetu svog rada, i smanjuje kvalitetu svog života, a dugoročno onda ne pomaže niti sebi, niti drugima. I koliko god, nažalost, to poduzetništvo često u društvu bude doživljeno kao pogrešno, kao prljavo, kao nešto u što ulaze ljudi samo da bi se obogatili preko noći, samo da bi zaradili, da bi radili što manje, a generirali za sebe što više. Također, često postoji to uvjerenje da ti ljudi nisu toliko empatični, odnosno da ako su ušli u poduzetništvo, da to znači da ih zanima samo vlastiti džep, a ne tuđa dobrobit.

 

Ono što zapravo možemo vidjeti i što zaista velik broj pomagača u poduzetništvu danas potvrđuje je da je poduzetništvo upravo to koje nudi nove načine da se zadovolji potreba tržišta, a da taj pomagač bude namirenih potreba, odnosno da ga davanje ne crpi jer je prvenstveno se zauzeo za sebe i za svoje potrebe. Svaki pomagač je barem jednom u svoj karijeri čuo da prvo mora pomoći sebi da bi pomogao drugome i da ne možemo davati ako nemamo za sebe. Ali ono što u praksi vidimo je da to nije baš tako jednostavno kao što je u teoriji. Primjerice, iako ti je raspored pun, pretrpan i zaista više nemaš prostora onako da iglu ubaciš, zove te osoba koja te preklinje da je primiš zato što je hitno, bilo da je to roditelj djeteta koje ima nekakve razvojne teškoće, bilo da je to osoba koja se bori sa anksioznim ili depresivnim smetnjama i uslijed svih tih izazova sa kojima se suočava, je odlučila baš tebi pokloniti povjerenje i napokon potražiti pomoć nakon što se možda dulje vrijeme osoba sama sa tim teškoćama nosila i vrlo je teško na tom mjestu i na ljudskoj i na terapeutskoj razini reći ne. Niti je to rješenje. Ono što je rješenje je prvenstveno se kao stručnjak pobrinuti da savladamo kao prvo sabotirajuća uvjerenja koja nam sugeriraju da ako se pobrinemo za sebe, ako adekvatno naplatimo svoju uslugu i ako pronađemo u svom rasporedu balans između privatnog i poslovnog života, da to neminovno znači da smo manje dobri pomagači i da nam je manje stalo. Dakle, prva stvar su uvjerenja, a druga stvar su onda vještine koje je potrebno da razvijemo kako bismo naučili nove načine kojima ćemo moći odgovoriti na sve veće i izraženije potrebe društva za našim znanjem i uslugama.

 

Kroz svoj mentorski program “Poduzetnija” sam do sada imala prilike raditi sa zaista velikim brojem raznih struka pomagačkih profesija i to su redom bili stručnjaci koji su bili izrazito educirani, koji su se specijalizirali na različitim mjestima, čak i diljem svijeta za ono čime se bave i koji su u trenutku u kojem su mi se javili za suradnju već zaista bili ili jednom nogom u burnout-u ili su ga jednom doživjeli pa se sada izrazito boje da se ponovno ne nađu u takvom stanju i koji jednostavno primjećuju da više nemaju kapaciteta da daju koliko su ranije to mogli zato što su njihovi kapaciteti zaista potrošeni, a nemaju ni vremena, ni energije, ni novaca, ni bilo kojeg drugog resursa da se napune. I koliko god zaista vjerujem da svakog pomagača, prvenstveno hrani onaj pomak kojeg vidi u svom klijentu, s druge strane ne može nam to biti jedini izvor snage i motivacije i nagrade, zato što u jednom trenutku možemo čak postati i ovisni o tome i onda nesvjesno početi požurivati proces klijenta zato da bismo mi osjetili tu nužno potrebnu satisfakciju, odnosno neki smisao u tom silnom nekompenziranom, davanju. Naravno, ovo je samo jedan od brojnih primjera, ne kažem da ćemo to raditi svi, ali samo govorim koliko je zapravo važno da izvor zadovoljstva, snage, energije tražimo na različitim i privatnim i poslovnim mjestima, a ne samo u rezultatu našeg klijenta.

 

Većina tih mojih klijenata, stručnjaka pomagačkih profesija, je došla u suradnju sa istim onim izazovima sa kojima se, vjerujem, i mnogi od vas muče, a to je strah od povećanja cijene, nedostatak znanja i vještina o promjeni načina rada, želja za doprinosom, osjećaj krivnje, zato što su to često ljudi koji, upravo zbog manjka kapaciteta, onda negdje na svoju obitelj, svoju djecu ili partnera iskaljuju i umor i strpljenja i nekakvo generalno nezadovoljstvo. I nijedna od tih osoba nije došla u moj program sa idejom ja od sad želim raditi malo, a imati milijune. Dakle, hoću reći, niti jedna od njih nije promijenila motivaciju u smislu da ju sada zanimaju isključivo novci, nego je htjela naučiti i razviti nove načine da daje, a da ima i za sebe. Da uspije poloviti sve obveze koje treba napraviti, a da s druge strane ima i prostora i vremena za sebe, za brigu o sebi, za svoju obitelj, za daljnje edukacije i supervizije, za odmor bez osjećaja grižnje savjesti i za adekvatno naplaćivanje svoje usluge bez srama, straha i krivnje. I ono što mi je tu važno napomenuti je da su sve te osobe izašle iz suradnje na način da su počele pomagati i doprinositi većem broju ljudi, a njihove baterije su bile punije. Odnosno, našli smo način da oni budu punih kapaciteta i punih baterija, da ih ima dovoljno za njihovu obitelj, odnosno podigli su kvalitetu svog privatnog života, a uspjeli su doprijeti do većeg broja ljudi kojima su potrebna njihova znanja, njihove vještine i njihove usluge.

I nažalost znam da je ovo nešto što će brojnim ljudima kojima su uopće poduzetničke vještine još jako, jako daleko zvučati kao “science fiction”, ali isto tako bih podsjetila da je društvu bio “science fiction” mail i da je jedini način da se netko dopisuje bilo pisano pismo, koje je onda tjednima ili mjesecima putovalo od jednog kontinenta na drugi, a da danas to možemo napraviti u nekoliko klikova i par milisekundi. Dakle, to što smo navikli da mora biti teško, ne znači da nema lakših načina. I to što smo godinama vjerovali da što više patimo i žrtvujemo se, da to znači da smo bolji pomagači, to ne znači da je to i dalje istina, nego samo znači da imamo niz uvjerenja koja čekaju da ih otkrijemo i promijenimo. Pomagači uče druge ljude kako da se počnu brinuti o sebi. I neophodno je da se onda prvo ti pomagači nauče brinuti za sebe da bi onda mogli isto to prenositi i drugima.

 

Ukoliko se prepoznaješ u ovome i želiš naučiti na koji način promijeniti i svoja uvjerenja i svoje vještine i svoj način poslovanja da bi mogao ili mogla doprinositi više, a imati punije baterije, pozivam te da nam se 6. i 7. 7. pridružiš na Masterclass-u “Pomagačke profesije u poduzetništvu”. Masterclass je jedinstvena i sveobuhvatna edukacija koju sam kreirala na temelju rada sa preko 200 pomagača u posljednje tri godine, kojima sam pomogla da spajajući znanja iz psihoterapije i vještine iz poduzetništva promijene svoj način rada i tako osiguraju veću kvalitetu privatnog života i veći poslovni doprinos. Ukoliko imaš želju da tvoje vještine i usluge dopru do većeg broja ljudi  kojima su one namijenjene i potrebne, da tvoj rad bude svrhovit i da osiguraš balans privatnog i poslovnog života kako više nikad ne bi upala u stanje burn-outa, ovo je edukacija za tebe. Sve detalje možeš pronaći putem linka u opisu ove epizode, a mi se čujemo u sljedećoj epizodi.

Ostavi komentar